Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






ponedjeljak,19.06.2006.





"Jesam li sjećanje u kamenu, ili patnja koja se odmara?"



Kad me obuzme tuga, šapnem li ime tvoje, hoće li biti lakše? I pomisao na tebe hoće li
bar malo ublažiti bol? Hoću li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, nenatečenim očima?
Hoću lli u odsjaju jutra prepoznati želju tvoju i glas što me zove? Tako želim ispružiti ruku da me dodirneš, da me povedeš nekim starim stazama sreće. Da mi osmijeh vratiš na lice i suzu zaustaviš negdje na pola puta. Da razmak između naših misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Naša, o Nama.

Hocu li ikad opet biti ona stara Ja, ona prpošna i vesela, razigrana i nasmijana, ili će i dalje sjene tuge kročiti mojih putem života? Hoće li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaj hladnoće pretvoriti u drhtaj strasti?

Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi sreću u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budes svojom zvao. Udahni mi ljubav u dušu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi zagospodare prostorom i tvojim nosnicama.Ti znaš, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zašto oklijevaš?







Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.