"Jesam li sjećanje u kamenu, ili patnja koja se odmara?"
Kad me obuzme tuga, šapnem li ime tvoje, hoće li biti lakše? I pomisao na tebe hoće li
bar malo ublažiti bol? Hoću li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, nenatečenim očima?
Hoću lli u odsjaju jutra prepoznati želju tvoju i glas što me zove? Tako želim ispružiti ruku da me dodirneš, da me povedeš nekim starim stazama sreće. Da mi osmijeh vratiš na lice i suzu zaustaviš negdje na pola puta. Da razmak između naših misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Naša, o Nama.
Hocu li ikad opet biti ona stara Ja, ona prpošna i vesela, razigrana i nasmijana, ili će i dalje sjene tuge kročiti mojih putem života? Hoće li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaj hladnoće pretvoriti u drhtaj strasti?
Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi sreću u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budes svojom zvao. Udahni mi ljubav u dušu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi zagospodare prostorom i tvojim nosnicama.Ti znaš, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zašto oklijevaš?
Moj
banner:
