Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
ponedjeljak,30.03.2009.
Ptice u očima
Ako
pustiš ptice
koje voliš
iz kaveza svojih u
nebo
(kaveze svoje ima
i ta nesaglediva
nebeska pučina)
a ti ih
sačuvaj u mislima
i prati u letu
svojim pogledima
(u očnim dupljama
savijena su gnijezda)
sloboda se ne mjeri širinom
neba
kad ploviš očima dragim
(sjajnijim od samih zvijezda)
ne žmuri
u nestajanju
jer budim te rukama
što izrastaju
iz vreline grudi
ne zaboravi
(ovaj svemir samo jedne
žene suza slomiti može)
a ti si se kao ptica
pričat ću ti djelima
jer riječi odlaze u vjetar
imat ćemo svoje
riječi - poljupce
rečenice - dodire
i cijela poglavlja
moćnih uzdisaja
i pitat ćeš me
je li to novi život
u obećanom svijetu
u kojem ti postaješ zdanje
a ja bršljan koji ga obavija
* * *
dodirnuli smo se
slučajno mislima
u danu što se porađao
razbarušene snove
trebalo je dovesti u red
onda smo naizmjenično
istiskivali monologe
umotali ih pažljivo u nadu
i kao blizance
smjestili jedno uz drugo.
prvi podoj im je bio isti
pa ako ih i zamijenimo
sve ostaje u krugu bliskosti
Za bolju predstavu
trebalo bi detaljno
opisati trenutak
u kojem se jedna
proširena rečenica
stisla naprosto
u prostu
u dubini
grudnog koša
opisati osjećaj
nečijeg bolnog krika
i još bolnijeg odjeka
u preslikanoj duši
kad je istinski vapaj
postao
molitva za trajanje
tražiti krivca u
u prostoru
besmislenih radnji
u čijem se rasponu
od sumnje do bijesa
cijeli život vrti
u istom kadru
osuditi istinu
jer zaboga
mi smo pričali i
pjevali i
radovali se i
pjevali i
sanjali i
pjevali i
ja sam
oplođena tvojim riječima
porađala pjesmu
razumjevanjem ispjevanu
znate
uvažena gospodo
nije se sinoć
pjesma o nama
napisala
ona se naprosto
umjesto zraka
disala.
Noć je plakala mojim suzama
dok sam klizila niz prozore tvoje duše
slijevajući se u lokve bezbrojnih pitanja
puna tugom potpomognutih zaplitanja
* * *
kroz razdjevičenu dušu
jurnuo si svojim sumnjama
pitajući se koliko, a ne kako
i zašto, a ne objašnjavajući
zbog čega nisi dovoljno dobar
za moja buduća rascvjetavanja
nemoj se, molim te, brinuti
osjetiš li nekad kako gubim korak
kako posustaje snaga volje
to se prezbrajam isčekujući bolje
Kad osjetim da ću uvenuti
na dvanaestoj postaji
glupih razmimoilaženja
bit će to zato što misliš
da nisam trebala
(a ja sam samo silno željela)
da izbrušene oblutke
zajedničkih snova osjetim
pod svojim prstima
da se uvjerim kako nisu pijesak
rasipanja i nestajanja
ako smo oboje leđima
podupirali Svemir
ne izmiči se onda nikada
jer ću u protivnom pasti na koljena
a ne umijem da iskažem
sva sudbini postojeća moljenja
ne davi se u svojoj navodnoj istrošenosti
jer ću se utopiti u oceanu razočaranja
(nema simbolike u zaprašenim očima
ne javljaju se suze zbog toga u noćima)
ako ne dozvoliš da prozračim
zamračeni dio tebe, da
dozidam oronulost godina
i zamirišem u dolasku
novim mirisom južnih vjetrova
ako ne pristaneš da te prihvatim
takvog kakav zapravo i jesi
makar mi obećaj da se nećemo predavati
da smo zajedno, bez obzira gdje si
jer ću ti priznati čega se jedino bojim:
kad netko na početku
nagovijesti kraj
kad spreman za let
ne raširi makar i jedno krilo
sumnja je
rožnata izraslina straha
savijena prema naprijed
kandža nesigurnosti
prvog doskoka
strah od letenja
željenih misli i
amputirana nada
razumjevanju
u kombinaciji
s ljubomorom
pejorativ je
u životarenju
neprilagođenih
* * *
i pričam ti priču
dok pjevaš mi pjesmu
isti naglasak imamo
u idiličnoj zvučnosti
stilskog sklada
sumnje nas zaobilaze
dok glavu nježno
naslanjam na tvoje grudi
naše nježne godine
izranjaju iz naprslina
vremenskih otrježnjenja
taktilno komuniciramo
i među nama nema
izvlačenja pogrešnog korijena
iz podastrtih i rješenih problema
svedenih na sve poznate
naša su tijela
namagnetizirani polovi
i utrobe su nam
nulta paralela
koju krstimo
prelijevajući se
jedno u drugo
i ishodište smo svih
vriskova ekstaze i
eksplozija strasti
u čudesnoj višekratnosti
dajemo li se godinama
one nas podupiru
voljenja su ista sa
sijedima u kosi
isti su nam putokazi
i ista životna rijeka nas nosi
po drugi put smo
porodili
sebe u sebi
zaplakali
djetinjstvom
bez pupčane vrpce
oko vrata
predali se
nanizanim godinama
bez porođajnih muka
iskonskom svetošću
darovali se vremenu
što konačno radi za nas
između mene i tebe
potekla je priča
tisućljećem
odnjegovana
zažuborile misli
što se tijelima
u plimnom nadiranju
propinju
i razlijevaju po
aluvijalnim ravnima
drhtavih uzdisaja
naši oročeni
trenuci trajanja
stalno se uvećavaju
jer ne pristajemo
na obročne isplate
zajedništva
na mrvice sreće
što već iz
samog zametka
postaju
nedonoščad ljubavi
zapisi na stoljetnim
listovima agava
nadživjet će nas
u slavu upornosti
u zagrljaju pjesme
na obalama željom
obraslim treptajima
venama iz krvotoka
napravljeni
vijenci slave
ukrašavat će glave
nijemim Karijatidama
dok budu držale
arhitrav nebesa
jer smo se provukli
ispod kazaljki vremena
mi ćemo vedriti i oblačiti
otkucavajući dane i noći
(neka nam je razumjevanje
na pomoći)
tražeći od Hestije da
nam iz srca udahne
žar ognjišta
da rasplamsamo
vatre dvojnosti
ulovljenog trajanja
razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu
poste restante
stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u isčekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću
odavno ti nisam pisala
stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života
dajem ti se, zauvijek
na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala
kad me preuzmeš
udomi me
u dubini zjenica
poljubi samnom
sva četiri svoja zida
prije nego me okačiš
iznad prozora sadašnjosti
u sva tvoja htijenja uramljenu
U smrtnom hropcu
Sumnja je ispustila
Očajnički krik
Pozvala u pomoć
Povrijeđenu sujetu
I ostala bez odgovora.
Ti si krpao nebo
Zbog sinočnjeg raspuknuća
Nakon proloma suza
Nabujale su ponornice
A ja sam izvirala
Iz pupka Svemira
Prelijevajući se u
Duginim bojama.
Oblikovao si me u luk
I napeo za samo
Svoja odstrjeljenja
Moja je Ahilova peta
Preselila u epicentar
Solarnog pleksusa,
Nakon trinaestog dana
Obilaska bojnog polja.
Sad u njoj borave leptiri
Bez prava na preobražaj.
Samokaznila sam se
Treperenjem pod kožom.
Kažem ti, naučila sam
Hodati paperjastim oblacima,
Povrijediti me može
Samo peta strana svijeta,
Ako se pozove na
Neke više ciljeve.
Kažeš mi kako je
Ugriz riječima otrovniji
Od ugriza zmije,
Kad zasikće od straha.
Podastrijet ću ti milijun
Dokaza o tome
Riječima
A ti nemoj pomisliti
Nipošto
Kako ti vraćam
Istom mjerom.
poslao je poruku
(golubovi slijeću
na moj prozor
dva puta dnevno)
čekat će me
na Vilsonovom
ima jedna
obilježena klupa
(odavno smo
ugravirani na njoj)
čekat će me
toliko dugo
da razvučem
mijeh na harmonici
raspoloženja i
dva puta okrenem
pješćani sat
zarotiram se
u ritmu plesačice
iz muzičke kutije
i poravnam sve
dugove iz prošlosti
čekat će me
slušajući
ples šećerne vile
pod kišobranom
snoviđenja
sakriven u zamišljene
nabore moje kože
od mamurne slutnje
da ga ne prepoznaju
trijezna jutra
kad budem dolazila
(pjevušeći
onu našu pjesmu)
neka ponesem
Istok na usnama
(ako se sjetim,
i lepezu drhtaja)
on me čeka
na Vilsonovom
na zapadnoj strani
Sa štafelajem
da mi na napetoj koži
slika plavo - smeđa
treperenja žudnje
Vjerujem ti,
Ne moraš misli
Uvijek cenzurirati.
Ako i vrisnem
Iz petnih žila,
Od tjemena
Na dolje
Ću se ohladiti.
Apsolutna nula,
Sa izbaždarenom
Plus, minus
Tolerancijom,
Je zakon po
Kojem funkcioniram.
Znaš kako uvijek,
Savršeno nesavršena,
Potpuno
Predvidljivo
Reagiram.
* * *
Ne moraš se opravdavati,
Odabrala sam te grješnog
Samoj sebi na sliku i priliku.
I sad oboje grješni griješimo
I ispravno se ispravljamo
Istinskom Iskrenošću
Steriliziramo.
Grješne misli,
Bludna predvečerja,
Jutarnja otrježnjenja
Na čelo previjamo.
U bolničkim hodnicima
Nude ozdravljenje
Na pomoćnim krevetima,
Ako nas i budu htjeli zadržali
Zbog akutne upale grješnosti
To se kod kuće uspješno liječi.
U prolazu, ako se
O tebe očešem,
Nosit ćeš na duši
Jedini poročni
Dio mene
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
