Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
ponedjeljak,30.06.2008.
U prostoru i vremenu
Sjedim na kamenom
Pristupu života.
Jedna mi noga hoće
Zakoračit u prazno.
* * *
Jednostavno, uroni u plavo,
I poplavi današnji dan.
Nebo se ionako ogleda
U prostranstvu mora.
Razdijeli život na dva dijela:
Prošlost baci psima lutalicama,
Budućnost smjesti u vazu duše.
I njeguj populjak što procvjetat će,
I šapući mu najnježnije riječi,
Kažu, tako se tuga najlakše liječi.
A rascvalost najdulje traje.
Onda uroni u prozirnost,
Pa zakorači snovima i mislima.
Gipko, poput gazele,
Preskoči sve varljive boje
I zadrži svoju prozračnost.
Usmjeri pogled prema horizontu.
Tu je početak i završetak vremena.
Tu su i naše ruke spemne u čekanju,
Kako bi zagrlile porođenje ljubavi.
Tamo, gdje je začeta sreća,
Uspješno cvjetaju samo snovi,
I jedino se može roditi ljubav.
Nemoj ni pokušavati reći
Kako je bio pogrešan trenutak,
Kad je večer opojno mirisala
Na tek pokošeno sijeno.
Nemoj se truditi objašnjavajući
Da je želja nadjačala razum.
Pusti neka rijeka emocija
Teče i dalje svojim koritom,
Makar samo moju obalu preplavila.
Dozvoli da probuđene strasti
Neke nove vatre u duši nalože.
Neka se snovi makar u meni množe....
I šuti, to te ništa ne košta....
A meni to osmijeh na lice
i rodost u dušu vratiti može.
"Samo kad ćutim
sagledam
talase tvoje
ti si razlog
i objašnjenje
da za ljubav treba
dvoje"
(R. N.)
* * *
Ali ja cvatem u rukama očuvanih voćnjaka,
Moje su grudi nabrekle u dozrelosti dana,
U mojoj utrobi tisuće se leptira uvijek rađa
I na dlanovima mi počiva bremenitost eona.
Zaboravio si, živote, ja umijem da trajem,
Iako sam naizgled obična, krhka žena,
Gordošću poput stijene sam isklesana,
Navalom strasti u treptaju raspamećena,
Ali nikad ocvalošću duše opustošena.
Bojim se tamnog oblaka slutnje
Nadvijenog nad gustim obrvama,
Misli zatočene u pijanom trenutku
Krčmenja tek iznjedrenih snova.
Bojim se grmljavine tvog pogleda,
Što uraganskom snagom umije
Opustošiti moje raširene zjenice,
A one mi preslika duše otvorene,
Na pladnju ljubavi tebi podastrte.
Orgijaju u meni sve nedorečenosti
I nikakvu jasnoću ne donose svanuća,
Samo se trave povijaju pod težinom želja.
Sve je opet zastalo u trenu, stislo se u grlu,
Zatvorilo pesnice i drhtajem zajaukalo.
To se kovčeg mojih snova samo otkotrljao
Sa padine nade u provaliju izgubljenosti.
Opet snjegovi sa Alpa prijete,
Opet se spremaju neke teške kiše.
Ljeto je, a kao da je jesen,
I baš ništa isto nije više....
Ni ruke prijatelja da te dočeka,
Kada ga mislima pozoveš, izdaleka.
Ni onaj pas na cesti, pokisao do kože,
Ni on te dovući u stvarnost ne može,
A ista vas sudbina lutalice veže...
Ostaje samo izblijedjela stopa,
Vrisak tišine i spoznaje glas:
Ono što nas je nekad čvrsto vezalo,
Sada se kao razdor uvuklo među nas.
Stihov i grafika by Dahlia - Miris dunje
Zovem te imenom svoga neba
I zagrljajem morskih dubina.
Nagrađena za strpljivo čekanje
Rascvjetala sam se u žutilu dana,
A ti me ljubiš pogledom Sunca
I tvoju vodu crpim korijenom života.
Uzdasi rastegnuti pod rebrima,
Drhtaji i trnci po koži razasuti.
Osmijeh što uvijek grije i zlati,
I sigurnost skupljena u tvojim njedrima.
Pišem usnama po zamišljenom krugu,
Gdje je tvoje tijelo ostavilo trag.
Sljubljeni u centru svoje sreće
Omeđili smo je kružnicom ljubavi.
Dodirom snova rotiraju nove želje,
Dok ih ishodište strasti ne privuče sebi.
Mi smo jedno drugome centar života
I dok trajemo, naša je ljubav zaokružena.
I kad nas ne bude više, poručujem zavidnima,
Ne dirajte nikada ove naše kružnice zadovoljstva.
Misliš li još uvijek
Kako oblaci nemaju život,
I kako ih nečija ruka uporno,
Kao odbačenu krpu, razvlači nebom?
Razmaženo dijete šeta
Tvojim uspavanim čulima,
Što nikad oluju emocija
Nisu osjetile na pravi način.
Razgovaraš li ikada otvoreno
Sa svojim nezrelim godinama,
Kad ti život izgleda nepravedan,
I kad ti ništa ne ide od ruke?
Mislis li, još uvijek, tvrdoglavo,
Kako su to tuđi grijesi,
A samo tvoji problemi
I samo tvoje muke?
Hoće li ikada iskrenost i kajanje,
Kolati tvojim zatrovanim žilama,
Donoseći neke prave spoznaje?
* * *
Bojiš se komunicirati sa vremenom,
Tebi je najlakše pobjeći od svega.
Za tebe je luksuz stati na raskrižju života,
A već godinama kradeš Bogu dane.
Tvoje su zasluge isparile u vrelini podneva,
Tvoje se ruke nikad neće raskriliti nad morima,
Tvoje oči bit će utočište zaspalim pticama,
Što su zalutale i stigle iz lošeg u gore.
Ne, ja ne proklinjem, poput tebe, nadolazeće zore.
Ja samo zauvijek čuvam gorčinu pelina,
Kao tvoj poklon, mojim raspucalim usnama,
Što si, kao potpis, ostavio u mojim snovima
I davno odbrojenim i potrošenim godinama.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Ti si jedini odbljesak moga otvorenog oka,
Kao sjaj ogledala, potvrđenu vraćaš mi nadu.
U tvojim rukama stotinu kamina je upaljeno,
I ja se ne osjećam zaboravljenom u ovom gradu.
Svi zidovi šutnje i neprijateljstva oko mene,
Tvojom rječju i ljubavlju ruše se i padaju.
Ti si vjesnik nekih novih, ljepših budućih dana,
Ona vedrina kojoj se svi, olujom zahvaćeni, raduju.
Tvoje usne ne lažu, one su strast u istini,
I kad ljube kratko, ostavljaju trajan trag.
U trenutku kad si se pojavio u mom životu,
Nisam ni slutila da ćeš mi toliko postati drag.
I da će mi toliko prijati ljubav što mi je daješ,
Spletene ruke u grču potrebe za toplinom.
Kad si me dodirnuo svojim pogledom i srcem,
Nagradio si me nježnošću, srećom i istinom.
Moja ljubav nije zahvala, ona je iskrenost,
Osjećaj koji se probudi samo jednom u životu.
Ja sam je doživjela, kad si mi ruke pružio,
I sad uživam, osjećajući svu njenu ljepotu.
Stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Možeš mi slobodno prigovoriti
Kako je riječ preglasno odzvonila
I priznat ću ti zašto je tako:
Predugo je u meni tamnovala,
Hraneći se svakodnevno tugom,
Pijući tvoje, ničim razblažene laži,
Grijući se na vatri neiskrenih davanja
Umjesto na plamičku iskrenosti, što snaži.
A onda je eruptirala, svom jačinom,
Potaknuta bujicom pitanja bez odgovora,
Prelijevajući se preko grotla nataložene tuge.
Mislima razlistanim po obroncima samoće,
Zaboravljena i ostavljena ispod nasvođene duge...
Znaš li kako to uopće izgleda, kada
Pitanje traži odgovor, a duša istinu hoće?
Ako će ti biti lakše, mene za sve optuži,
Moja je savjest dovoljno bistra i sjajna,
Da profiltrira sve tvoje nečasne radnje.
I da nakon toga ostane čistoćom trajna...
Optuži me slobodno, neće ti biti ni prvo ni zadnje.
Hoćeš li i onda govoriti, kukavički bježeći od istine,
Kad ti okrenem leđa, a misli te sustignu teške,
Kako si dovoljnu količinu sebe u sve ovo uložio,
A kako su naše snove srušile samo moje greške.
Čekanje razapelo mrežu
Između jučer i sutra.
Ljuljam se na valovima nade.
Osmišljavajući trenutak
U kojem će dozrela želja
Pokušati preskočiti granicu
Između košmara jave i magije sna.
Usne sam obrubila osmijehom,
A oči mi ograđene gustim jablanima,
Što se napajaju nadolazećim tugama.
I njiše se brezova grančica
Zadjenuta iza lijevog uha,
Kao podsjetnik promašenih sanja.
Otkuda ti pravo da gaziš travu
Niklu iz posijanih mi misli?
Tko ti je dozvolio da pređes ogradu
Postavljenu između tvoja dva odlaska?
Ne trebaju mi mrvice što ih isipaš,
Kao ostatke, iz rasparanih džepova.
Tvoje riječi šupljinom odzvanjaju
I šake ti stisnute rasipaju šarene laže.
Zaboravljaš najvrjedniju istinu života:
Sirotinja na dlanovima prazninu nosi,
A duša joj bogatstvom ljepote cvjeta.
Stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
