Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






srijeda,04.06.2008.

Možda ti se savjest probudi




Možeš mi slobodno prigovoriti
Kako je riječ preglasno odzvonila
I priznat ću ti zašto je tako:

Predugo je u meni tamnovala,
Hraneći se svakodnevno tugom,
Pijući tvoje, ničim razblažene laži,
Grijući se na vatri neiskrenih davanja
Umjesto na plamičku iskrenosti, što snaži.

A onda je eruptirala, svom jačinom,
Potaknuta bujicom pitanja bez odgovora,
Prelijevajući se preko grotla nataložene tuge.
Mislima razlistanim po obroncima samoće,
Zaboravljena i ostavljena ispod nasvođene duge...
Znaš li kako to uopće izgleda, kada
Pitanje traži odgovor, a duša istinu hoće?

Ako će ti biti lakše, mene za sve optuži,
Moja je savjest dovoljno bistra i sjajna,
Da profiltrira sve tvoje nečasne radnje.
I da nakon toga ostane čistoćom trajna...
Optuži me slobodno, neće ti biti ni prvo ni zadnje.

Hoćeš li i onda govoriti, kukavički bježeći od istine,
Kad ti okrenem leđa, a misli te sustignu teške,
Kako si dovoljnu količinu sebe u sve ovo uložio,
A kako su naše snove srušile samo moje greške.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 05:05 - "Mirisni trag" (2) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.