Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
srijeda,30.04.2008.
Uvijek se meni dogodi
"Nekome su
sve kiše jesenje,
a ljubavi izgubljene
i pokradene "
(R.N.)
* * *
Ako i odeš, bit će nevažno,
Odavno već ne pripadaš meni.
Odavno su se ptice odselile na jug,
Sluteći preuranjen dolazak jeseni.
Lijepo bi bilo sada, u dozrijevanju,
Imati nekoga, pouzdanog i spremnog,
Da me nauči bojanju stvarnost
Koloritom vječne sreće,
Spektrom duginih boja,
Vedrinom nevinih snova.
A onda da mi pokaže kako ću
Ostati trajanje u nečijem srcu,
Dulje od vremena zanosa,
Iskrenije od trenutne opijenosti,
Čistije od gorskog kristala,
Dostojnom moje iskrenosti.
Lijepo bi bilo, zablistati osmijehom,
Zaplesati valcer bosih nogu
Na mekim pregibima oblaka...
Ali uvijek se meni dogodi nešto
Što mi se vrati dvostruko, sa odjekom.
I nikad dobro, nikad kako treba, kao da sam
Vječiti dužnik pod kapom ovog neba.
Zašto uvijek osjećam taj okus trpak i gorak,
Zašto se meni uvijek događa nemogućnost
Da sa životom varljivim usaglasim korak?
Na vjetrometini života, obezglavljena,
U beznađe obučena, čekat će me sjena,
Da joj se pridružim kad shvatim i prihvatim
Kako sam izgubljena, ojađena i zaboravljena.
Neizgovorena riječ
Tek oslonjena na usne,
Ustuknula je pred pogledom
Što bijesnim munjama sijeva.
U zakrčenim hodnicima sjećanja
Kružok neizgovorenih misli,
Stasalih za istjerivanje krotkosti.
Tijelo obrubljeno spoznajom,
Drhtajem straha odgovara.
Priviđenje sna dosanjanog
Pa zaokruženog kazaljkama sata,
i čekanja uštirkana strpljenjem
Na peronu izgubljenih nada.
Jutros je školjka odzvanjala
Nečijim moćnim koracima,
Kosa se preko ramena zatalasala,
I moje se srce, žrtvovano, na zemlju prostrlo.
U raskoši jutra rascvjetalog
Razlijevaju se užarene misli.
Nije noć ugasila fenjere želje
Jer se strast u galopu obrušavala
Na treću dimenziju sveobuhvatnosti.
Mi smo negirali sve zakone fizike
U eksploziji raspojasane pohote.
I goli i gladni, gospodski smo se gostili
Punom trpezom obezglavljenih damara.
Još iskra postoji među sagorenim drhtajima,
Kamen mudrosti razbijen na komadiće
Iz kojih iskaču izbrušena htijenja.
Sa uznojenih zidova cijedi se
Ista želja upregnuta u naša tijela.
I opet se pohota galopom vraća,
Tutnjavom pomame među butinama
I nestade mira od iskona,
Izgubi se prkos rastegnut
Između kolosalnih golih ramena.
Samo novi početak, na izdisaju
Još jednog učinjenog grijeha.
Kad nas više ne bude, tko zna,
Možda vjetar s poljane sjećanja
Donese miris pokošenog sijena,
U kojem smo gušili povampirene strasti,
Lišene svih ovozemaljskih nedužnosti.
Možda, ako u to možda stane
Zapis svih naših neobuzdanosti,
Zavještan za neka nova pokoljenja.
I kad te nema u vidokrugu
Mojih si misli okosnica,
Mojih snova odrednica,
Mojih nada jedina oranica.
Pa kad me raspamete
Svi vjetrovi i oluje strasti,
Rasut ću se po tebi,
Već oplođena davnim željama,
Što se u naručju klijanjem javljaju.
A ti me zagrli, zaogrni, sačuvaj
Za ona naša vremena klasanja.
Procvale misli na stabljici želja,
Kao latice, otkidam jednu po jednu.
Ispunjenje, neispunjenje i tako u krug,
Do ocvalosti godina što prerastaju u zbunjenost..
Iskre pozlaćenih nada sjedaju na čelo,
Kao aureola, okružujući odnjihane uspomene
Istino, spoznah te u jutrenju cvijeća,
U rosi kristalnoj, što joj nečije noge bose
Nevinost oduzeše, u naletu naobuzdanosti.
Crveni makovi opet pjevaju requiem
Svim neisklasalim zamecima žitnice.
Sreća se ne krije u grumenu zlata,
Nije ni voda jedini uvijet života.
Tu, gdje sam spustila umorna koljena
Iz kamena će zacviliti porod mahovine,
I meko uzglavlje mi postati u čekanju.
Beskrajnim mislima razlijevaju se pitanja,
Ptice će i večeras zaspati u mom krvotoku,
A jutra će donijeti neka nova buđenja duše,
Zaboravljena davno u Semiramidinim vrtovima.
Ništa nije besmisleno, što se oplodi osmijehom,
Samo je vječnost osigurana za heroje i ljubavnike,
A gorčina života jedini je izbor za sve preostale smrtnike.
"Non fructificat autumno arbor,
quae vere non floruit!"
(Ne donosi plodove u jesen drvo
koje nije cvalo u proljeće)
* * *
Kome je to vjetar lutalica
Ostavio poruku, okačenu
Na grudi uzdrhtale čežnjom?
Poznatim je moreuzom noćas
Jedrila flota izbezumljenosti,
Za čijim kormilom si stajao.
Mirisom rascvale razuzdanosti
Proljeće se klanjalo ljubavi,
Razapetoj među dvjema istinama.
Samo u tvojim rukama
Ljubav je rađala zanosom,
Bez bolnog jauka, ispisanog
Na tuđim izbrazdanim dlanovima.
Samo u tvom toplom zagrljaju
Vrisak strasti je odzvanjao
Neistraženim svemirskim prostranstvima.
Rekognoscirala sam godinama,
Oduzimala i zbrajala, kombinirala,
Pa tek onda dozvolila uraganu žudnje
Da protutnja nepreglednom savanom
Gdje su se dvije hijene borile za prevlast.
Ni pobjednika, ni pobjeđenog, na vidiku,
Pokidane naramenice, butine rastvorene
Što bi halapljivo progutale i poniženje,
Ako se samo zove imenom tvojim.
Na izgrizenim usnama i sada lebdi požuda,
Vođena tvojim instiktima do ekstaze.
Pomamna bludnica u tvojim rukama,
Svetica sam dugih, samotnih čekanja.
I uvijek ista ja, padovima uništavana
I tvojim rukama ponovo uobličena
Ugodom nezapamćenom odzvanjaju
Dodiri prstiju u vječnom otkrivanju
Tijela ponuđenih na nazaborav.
Na uzglavlju sladostrašća
Eruptirala je silina podatnosti.
Trag predavanja utisnut je za vječnost,
Kao pohota, razmazan po našim tijelima.
Ozelenjela, olistana i rascvjetana,
Oplemenjena tvojim sjemenom trajanja,
Obećala sam ti se na beskonačnost dijeljenja.
Uzela sam u ruke poklon trenutka.
Oblaci mi se zapleli u njedrima,
Pogledima omeđuješ moje postojanje,
Tvoji dodiri mi leže na bedrima.
Sve nade, odavno potonule,
Uskrsnut ćeš dodirom usana.
Sve vatre i vriskove mog tijela,
Gasit će tvoje ruke oplemenjene.
Svojim trajanjem u meni,
Izdignut ćeš me iznad svakodnevnice.
Molim te, nek slijedeći korak
Bude poniranje u moju dušu.
Tek tako, jedino ćeš saznati,
Koliko si bogatstva pohranio u meni,
I koliko si mojih skrivenih snova
Pretvorio u željenu stvarnost.
Preklinjem te,
Od sada do vječnosti,
Čežnju mi ljubavlju gasi.
Tko koga ovdje vara,
Ni ti mene, ni ja tebe.
Mi samo ubijamo
Vrijeme neprebola,
Vjerujući da zajedno nemožemo
Izgubiti tlo pod nesigurnim nogama.
* * *
Odnjihana mladost
Na ramenima zaspala,
A grudi, varljive izdajice,
Tvojim prstima streme,
Bljesku pogleda, što
Staje na put svim odlukama,
Pa zamuca i stisne neodlučnost
Već olabavljena u čekanju.
I opet ispočetka, bez reda,
Nižu se tvoje laži nepregledne
Uokvirene mojim slijepim vjerovanjima.
Ja i takve trenutke volim, kad si tu,
Jer zapravo nisi imao nikuda drugo otići,
A meni je dosta samoće razljevene krvotokom,
Što davi pipcima raspaljenih i neutaženih čulnosti.
Svako ti se razuzdano, potpuno predavanje
Možda čini tvojom uspjelom prevarom,
A ne slutiš kako te moja tuga koristi
Da izbaciš iz mene nagomilanu strast.
Utjehu utjehom ubijamo u naivnosti,
Osakaćeni za osjećaj Iskrene ljubavi
Koju nikada međusobno ne upoznasmo.
Tješim li ja to sebe, onemoćala u vremenu,
Svjesna da se i prividom može duša ogrijati,
Makar istina ostala zaleđena u vječnom gubitništvu.
Ni tebe, ni mene
U razuzdanosti života.
Mi smo potvrdili postojanje
U oronulosti čekanja,
U izgubljenosti očajnika
Što svoju tišinu traže,
Mjesto pod oblakom,
Gdje se jedino mogu skriti
U svim svojim prsrnućima.
Beznađe svugdje unaokolo....
* * *
Po prvi put se usaglasiše
Srce i razum, odlučnost i želja.
Nije noć presušila treperavim snovima
Pa se jutro izleglo orošeno suzom,
Niti sam to ja razvodnila boju neba
Pa je preslikala u tvoje vodnjikave oči,
Što više ne odašilju olovni odsjaj.
Na trotoarima ispraznosti života
Podignut prst, ako naiđe izbavljenje.
Iz magle izronjena odluka što nudi
Poslijednje ukrcanje za luku neizvjesnosti,
Što se, nakon toliko kolebanja, konačno oglasila.
Kad pogledi zabole,
Kad postupci povrijede,
Kad osjećaj izgubljenosti
Zavlada prostorom Svemira,
Ostat će nam za uspomenu
Samo očaj i igra nemira.
Raspuknuća duše
U obrisima novog dana,
I pokolebana nada
U neizvjesnosti čekanja.
Posuđeni osmijeh,
Da zavara protivnika,
Rasprodani snovi
Na maglenim buvljacima,
Napušteni brodovi želja
Bez kapetana i sidrišta,
Paukova mreža razapeta
Između neba i vode...
Osjećaj da si samo igračka
U rukama onog što dođe pa ode.
Ostat će sjećanje da izgara,
Dok ga ispiru suzne kiše.
Prošlost sakrivena u dubini duše,
Što spominje i opominje za ubuduće....
Samo to i ništa, ništa više.
"Tamo
možda i ne postoji
ali gdje onda smisao
smisla stoji"
(R.N.)
* * *
Nije pismo napisano u trenu,
Ishitrenost zapjenjenih osjećaja.
Godinama su slagane misli
I pretakani nemiri i suze
Iz nemila u nedrago,
Pa se otisnuli i zaplivali
Ponornicom beznađa, što
Obećavajuću svjetlost dana
Zasigurno ugledati neće.
Zalegla sam na postelju samoće,
Pokrivena zlogukom tišinom
Što nadire iz zrelosti i nabreknuća
Svih mojih dosadašnjih neiživljenosti.
Ovdje tuga ostavlja spiralni trag
Lebdeći prostorom i ispisujući životopis.
Ona je najsigurnija kod mene,
Tu joj je konačište, od zore do zore,
Tu se porađa i množi, nikada ne gubeći.
Molim te, ako ponovo naiđeš ovim putem,
Nacrtaj mi osmijeh, kad već nije predviđeno
Da se ikada sam prikaže na mom licu, niti
Da se išta promijeni u ispraznim monolozima
Koje i zidovi sobe već znaju napamet..
Monotonija dana se vuče, kao kolona vojnika,
Dok rutinski izvršavam životne nagone.
Moj jedini svakodnevni ritual je čekanje
Nezaslađeno i trpkog okusa očaja,
Što ga pamtim još od dana djevojaštva.
A ti si dijete sreće, tebe posjećuju proljeća,
Na tvojim rukama leptiri krila dobijaju,
Dok moje puteve uvijek mećava ometa
I leđa se pod težinom života savijaju.
Pretvori me na tren u konveksno ogledalo
Da ocrtavam tebe, iskrivljenog, u dvostrukoj veličini,
Možda i ovo moje JA uklesano u kamenu tugu
Erodira pod naletima nabujalog Tebe,
Pa me na tren, barem, dodirne osjećaj
Kako sam nekome na ovom svijetu korisna
Zoveš me da ti se pridružim
U osvajanju svijeta,
Čitaš mi želje ispod trepavica...
I evo, krenula sam, kažeš mi,
Još samo korak do tebe, a lažeš mi,
Jer korak je veći od stoljeća.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
