Procvale misli na stabljici želja,
Kao latice, otkidam jednu po jednu.
Ispunjenje, neispunjenje i tako u krug,
Do ocvalosti godina što prerastaju u zbunjenost..
Iskre pozlaćenih nada sjedaju na čelo,
Kao aureola, okružujući odnjihane uspomene
Istino, spoznah te u jutrenju cvijeća,
U rosi kristalnoj, što joj nečije noge bose
Nevinost oduzeše, u naletu naobuzdanosti.
Crveni makovi opet pjevaju requiem
Svim neisklasalim zamecima žitnice.
Sreća se ne krije u grumenu zlata,
Nije ni voda jedini uvijet života.
Tu, gdje sam spustila umorna koljena
Iz kamena će zacviliti porod mahovine,
I meko uzglavlje mi postati u čekanju.
Beskrajnim mislima razlijevaju se pitanja,
Ptice će i večeras zaspati u mom krvotoku,
A jutra će donijeti neka nova buđenja duše,
Zaboravljena davno u Semiramidinim vrtovima.
Ništa nije besmisleno, što se oplodi osmijehom,
Samo je vječnost osigurana za heroje i ljubavnike,
A gorčina života jedini je izbor za sve preostale smrtnike.