"Non fructificat autumno arbor,
quae vere non floruit!"
(Ne donosi plodove u jesen drvo
koje nije cvalo u proljeće)
* * *
Kome je to vjetar lutalica
Ostavio poruku, okačenu
Na grudi uzdrhtale čežnjom?
Poznatim je moreuzom noćas
Jedrila flota izbezumljenosti,
Za čijim kormilom si stajao.
Mirisom rascvale razuzdanosti
Proljeće se klanjalo ljubavi,
Razapetoj među dvjema istinama.
Samo u tvojim rukama
Ljubav je rađala zanosom,
Bez bolnog jauka, ispisanog
Na tuđim izbrazdanim dlanovima.
Samo u tvom toplom zagrljaju
Vrisak strasti je odzvanjao
Neistraženim svemirskim prostranstvima.
Rekognoscirala sam godinama,
Oduzimala i zbrajala, kombinirala,
Pa tek onda dozvolila uraganu žudnje
Da protutnja nepreglednom savanom
Gdje su se dvije hijene borile za prevlast.
Ni pobjednika, ni pobjeđenog, na vidiku,
Pokidane naramenice, butine rastvorene
Što bi halapljivo progutale i poniženje,
Ako se samo zove imenom tvojim.
Na izgrizenim usnama i sada lebdi požuda,
Vođena tvojim instiktima do ekstaze.
Pomamna bludnica u tvojim rukama,
Svetica sam dugih, samotnih čekanja.
I uvijek ista ja, padovima uništavana
I tvojim rukama ponovo uobličena
Ugodom nezapamćenom odzvanjaju
Dodiri prstiju u vječnom otkrivanju
Tijela ponuđenih na nazaborav.
Na uzglavlju sladostrašća
Eruptirala je silina podatnosti.
Trag predavanja utisnut je za vječnost,
Kao pohota, razmazan po našim tijelima.
Ozelenjela, olistana i rascvjetana,
Oplemenjena tvojim sjemenom trajanja,
Obećala sam ti se na beskonačnost dijeljenja.