"Tamo
možda i ne postoji
ali gdje onda smisao
smisla stoji"
(R.N.)
* * *
Nije pismo napisano u trenu,
Ishitrenost zapjenjenih osjećaja.
Godinama su slagane misli
I pretakani nemiri i suze
Iz nemila u nedrago,
Pa se otisnuli i zaplivali
Ponornicom beznađa, što
Obećavajuću svjetlost dana
Zasigurno ugledati neće.
Zalegla sam na postelju samoće,
Pokrivena zlogukom tišinom
Što nadire iz zrelosti i nabreknuća
Svih mojih dosadašnjih neiživljenosti.
Ovdje tuga ostavlja spiralni trag
Lebdeći prostorom i ispisujući životopis.
Ona je najsigurnija kod mene,
Tu joj je konačište, od zore do zore,
Tu se porađa i množi, nikada ne gubeći.
Molim te, ako ponovo naiđeš ovim putem,
Nacrtaj mi osmijeh, kad već nije predviđeno
Da se ikada sam prikaže na mom licu, niti
Da se išta promijeni u ispraznim monolozima
Koje i zidovi sobe već znaju napamet..
Monotonija dana se vuče, kao kolona vojnika,
Dok rutinski izvršavam životne nagone.
Moj jedini svakodnevni ritual je čekanje
Nezaslađeno i trpkog okusa očaja,
Što ga pamtim još od dana djevojaštva.
A ti si dijete sreće, tebe posjećuju proljeća,
Na tvojim rukama leptiri krila dobijaju,
Dok moje puteve uvijek mećava ometa
I leđa se pod težinom života savijaju.
Pretvori me na tren u konveksno ogledalo
Da ocrtavam tebe, iskrivljenog, u dvostrukoj veličini,
Možda i ovo moje JA uklesano u kamenu tugu
Erodira pod naletima nabujalog Tebe,
Pa me na tren, barem, dodirne osjećaj
Kako sam nekome na ovom svijetu korisna
Zoveš me da ti se pridružim
U osvajanju svijeta,
Čitaš mi želje ispod trepavica...
I evo, krenula sam, kažeš mi,
Još samo korak do tebe, a lažeš mi,
Jer korak je veći od stoljeća.