Tko koga ovdje vara,
Ni ti mene, ni ja tebe.
Mi samo ubijamo
Vrijeme neprebola,
Vjerujući da zajedno nemožemo
Izgubiti tlo pod nesigurnim nogama.
* * *
Odnjihana mladost
Na ramenima zaspala,
A grudi, varljive izdajice,
Tvojim prstima streme,
Bljesku pogleda, što
Staje na put svim odlukama,
Pa zamuca i stisne neodlučnost
Već olabavljena u čekanju.
I opet ispočetka, bez reda,
Nižu se tvoje laži nepregledne
Uokvirene mojim slijepim vjerovanjima.
Ja i takve trenutke volim, kad si tu,
Jer zapravo nisi imao nikuda drugo otići,
A meni je dosta samoće razljevene krvotokom,
Što davi pipcima raspaljenih i neutaženih čulnosti.
Svako ti se razuzdano, potpuno predavanje
Možda čini tvojom uspjelom prevarom,
A ne slutiš kako te moja tuga koristi
Da izbaciš iz mene nagomilanu strast.
Utjehu utjehom ubijamo u naivnosti,
Osakaćeni za osjećaj Iskrene ljubavi
Koju nikada međusobno ne upoznasmo.
Tješim li ja to sebe, onemoćala u vremenu,
Svjesna da se i prividom može duša ogrijati,
Makar istina ostala zaleđena u vječnom gubitništvu.