Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
četvrtak,29.01.2009.
Zauvijek
Zakorači odvažno u košmarne mi noći
Raspamećene nesanicom,
Salivene od olovnih niti prošlosti
Što otrovne pipke samoće
Puštaju do same koštane srži.
Dođi i prostri tepih ljubavi
Na koji ćemo leći, zagledani u nebo i
Neka nas plavetnilo zajedno pod kupolom zagrli.
Postani slavoluk pobjede nad
Svim nerazumnim bitkama života.
Natkrili se grandiozno, kao most
Da tečem podatna ispod tebe
I šumom valova u otjecanju uzdišem
Preklinjući te da me zauzdaš i ukrotiš.
Dodiruj me i oblikuj čvrstim lukovima
Dok bokovima budem bjesomučno
Udarala o potporne zidove tvoga bitka.
Ozvuči se mojim titrajima kao molitvom
Što će krenuti uzvodno od ponora propadanja
Vođeni nepogrješivim instiktom preživljavanja.
Smješteni na pola puta između smjeti i htjeti
Zajednički ćemo ovako važnu odluku donijeti.
Znat ćeš da smo pravilni put odabrali
Kad kristalnim pogledom svoje duše
Odrežeš pupkovinu porođenim svitanjima
I u kolijevci strpljivošću dočekane dosanjanosti
Zaljuljaš naše čedo trajanja od danas do vječnosti.
Negdje između
Sakrila se riječ
Koja nas povezuje.
Ni dušom izreći je,
A ni odreći je se,
I tako traje i čeka
I hrani se našim
Skrivenim željama
Odoljevajući uspješno
Naletima prkosa i prijekora.
Ta mala, obična riječ,
Što može Svemir pokrenuti,
Ili nas jedno od drugog okrenuti.
Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata..
Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.
Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedodira.
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odabrane samoće.
Molim te, ne gasi svjetlo,
Tama je moj strah nepremostivi
Što klizi niz prozore duše
Prijeteći utapanjem zjenica
U gustoj masi bezličnosti života
Preklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako ti u očima
Ne plamte vatre ili svici pale
Tinjalice do iznemoglosti.
Suza mi se jednom u mraku zaledila
Od hladnoće i jezovitosti pogleda
Onako duboko zamrzla, sve do kosti.
Ja ne umijem više hodati životom
Obnevidjela od njegove mračnosti.
Zaklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako nebesa ne kriješ u njedrima
Pa mi vrelinom dlanova ne pokazuješ put
Do mjesta gdje se zvijezde sudaraju
I u eksploziju svjetlosti se pretvaraju.
U mojoj se utrobi prolomio potres
I hoće, dok si tu, erupciju da najavi
Da zagrmi strast u svoj svojoj silini
I niz obronke tijela se strmoglavi.
A ako ipak svjetlo ugasiš, molim te,
Ukoliko mi nikakvu drugu svjetlost
Ponuditi od srca nisi u stanju,
Nemoj me nikad i nigdje ostaviti samu,
Da izdišem teškim dahom neprebola.
Razbacane misli neka drame svoju dramu
A meni se hoće neka bajka nova.
Naslanjam se na riječi
Ostavljene na pragu duše.
Nečiji poklon, nepotpisan,
Kao skroman prilog
Za neopredjeljene misli.
Orošene zjenice mame
Tugu da se oplodi i isklija
I korov postane, moćan,
Među plemenitim zasadima
Prvorođenih nevinih želja.
Ne trebaš me voditi za ruku,
Pozovi me ohrabrujućim pogledom,
Ulovi me mislima i onom jednom
Zvijezdom repaticom, što
U nebeskom pogledu stvara
Zjenicu od tvojih i mojih milodara.
I znat ćeš kako je zaplovila
Ona čista i iskonska nada
Drobeći razum u kristale,
U zrnca .blještavih iluzija
Razasutih po oklopu nutrine.
U mojim njedrima noćivat će
Bezglasne želje ovozemaljske,
Dok vrisak dana bude darivao
Sve one nestrpljive i neobuzdane.
Nahrani me toplinom tvojih dlanova,
Osvježi me dodirom anđeoskog daha
I smjesti me u široke odaje svoje duše
Da strpljivošću pletem ogrtač vječnosti
Makar i od isparanih i podvezanih niti trajanja.
Nijemost mi jutros izvire na usnama,
A mislila sam kako će se prošla noć
Bujicom drhtaja preko nas preliti
i poslije se otakati u kapljicama smijeha.
Na prijelomima odluke ostati ili otići
Nedostajalo je tvoje izjašnjavanje,
A ti si crtao krugove po podu
Pogledom koji je govorio sve,
A nije rekao ništa konkretno.
Ono uobičajeno i dobro poznato stanje
Kod tebe, niti nešto više, a niti manje.
Ti si uvijek i bio takav, dobro pamtim,
Nejasan i nedorečen u pokretima,
Nerazumljiv i zagonetan u riječima,
A srce si okačio svjesno na obraz
Da ubija debljinom nataložene taštine.
Skupljala sam nanizane titraje sebe
Vjerujući da ćemo moći nekad opet
Drhtati, makar i u nepravilnim otkucajima
Damara, zametnutih u pupoljicima nade,
Dodirnuvši se pogledima u nadolazećoj požudi.
Lihvarski si se ponašao, skupo obračunavajući
Kamate na škrta davanja, koja sam upijala
Žedna bilo kakve nježnosti iz tvojih njedara.
Poslije tebe, nisam brojila uzdahe u otjecanju
Snova koje si pogasio pepelom zaborava.
Nisam nikad vagala koliko sam u nas ulagala
Jer je pružano dušom, širinom oba dlana,
A koliko je tvojih laži prešlo olako preko usana
Znaš samo ti i tvoja druga, manje poznata strana.
Kad si se opet pojavio u mom vidokrugu,
Kad si se našao na dohvatu mojih ruku,
U nezaobilaznom titranju dragih prepoznavanja,
Nisam mogla odoljeti ponovo probuđenoj želji...
Kao da je tek trenutak jedan prošao između
Onog prošlog, vremenu ukradenog, sudaranja
I ovog, kojeg nikako nismo sebi dozvoliti smjeli.
Kad se sjeta rascvjeta
Vrisak sam i smijeh suludi,
U uobličenoj lokvi očaja.
Stranputica svim srećama,
Okrenuta leđa mogućim nadama,
Paučinasto tkanje uspavanih snova,
Sanjalica stoljetna u vremena nova.
Pa tko bi me onda uopće podnosio,
Tko bi postojan, čvrst i seriozan
Samnom dragocjeno vrijeme gubio,
U ovom ionako raspamećenom
Svijetu juranjave i bestijalnosti,
Stupajući u krajnost iz krajnosti?.
Samo ja, obična i naivna luda,
Još uvijek vjerujem u bajke i čuda.
Pa kad se grmljavina nepravde
Prospe po lepezastim željama,
Dijelit ću i tada topli dlan milosti
Tražeći opravdanje tuđim nedjelima.
Kada se zgažena i polomljena
iz krhotina budem mogla izdići i zalijepiti,
Parolu prkosa na grudima ću razapeti.
Nije nož zabijen pod rebra jači od upornosti.
Posrtanja nas tjeraju da učimo letjeti
Ne prepoznajem tu
Hladnjikavost pogleda,
Maglu kao koprenu
Navučenu na rasuđivanje
I ustajalost čekanja
U pogašenim zjenicama.
Udjenuta kroz iglene uši
Sreća se jednom provukla, osmjehnula
I odmah zatim nestala, prepala se
Tako očite razvezanosti među nama.
Ponovljena molitva, neuslišena,
Ostala je kao zalog trajanja
Svih onih raspuknuća duše,
U izdisajima neoporavljene mladosti.
Na pročeljima ispraznih dana
Sivilo je apatijom vladavinu označilo
Tjerajući nas na obaranje pogleda.
Okačen na vješalici, o nebo,
Mjesec je bjelinom pjenio i cvilio u grču
Boreći se sa razvratnim oblacima,.
A mi smo stajali izbezumljeni,
Vjerujući, kako se sudnji dan bliži
Jer smo se bezrazložno ujedali,
Otvarajući rane na nedovoljno
Zacjeljenim ožiljcima ponosa.
Danas mi ne ide
Baš od ruke.
Neće da se porodi
Nijedna riječ,
Jer je na usnama
Ostao utisnut
Vrisak tvojih htijenja,
A meni žudnja
Proključala u utrobi.
I hoće da me opožari
Lavom putenosti.
Eksodus misli
Raspomamljenih
I damari u galopu
Što sustižu strast
Već kod prvog dosega
Grozdova zvijezda.
Utroba gori,
Želje stenju,
Misli se spašavaju
Jureći prema
Granici razuma.
Spasonosan je
Samo krik nastao
Na tromeđi
Tebe, Mene i
Bespoštednog davanja.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
update
Svim vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti sretan Božić,
iskreno i od srca, želim, uz tradicionalni pozdrav
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
