Naslanjam se na riječi
Ostavljene na pragu duše.
Nečiji poklon, nepotpisan,
Kao skroman prilog
Za neopredjeljene misli.
Orošene zjenice mame
Tugu da se oplodi i isklija
I korov postane, moćan,
Među plemenitim zasadima
Prvorođenih nevinih želja.
Ne trebaš me voditi za ruku,
Pozovi me ohrabrujućim pogledom,
Ulovi me mislima i onom jednom
Zvijezdom repaticom, što
U nebeskom pogledu stvara
Zjenicu od tvojih i mojih milodara.
I znat ćeš kako je zaplovila
Ona čista i iskonska nada
Drobeći razum u kristale,
U zrnca .blještavih iluzija
Razasutih po oklopu nutrine.
U mojim njedrima noćivat će
Bezglasne želje ovozemaljske,
Dok vrisak dana bude darivao
Sve one nestrpljive i neobuzdane.
Nahrani me toplinom tvojih dlanova,
Osvježi me dodirom anđeoskog daha
I smjesti me u široke odaje svoje duše
Da strpljivošću pletem ogrtač vječnosti
Makar i od isparanih i podvezanih niti trajanja.