Kad se sjeta rascvjeta
Vrisak sam i smijeh suludi,
U uobličenoj lokvi očaja.
Stranputica svim srećama,
Okrenuta leđa mogućim nadama,
Paučinasto tkanje uspavanih snova,
Sanjalica stoljetna u vremena nova.
Pa tko bi me onda uopće podnosio,
Tko bi postojan, čvrst i seriozan
Samnom dragocjeno vrijeme gubio,
U ovom ionako raspamećenom
Svijetu juranjave i bestijalnosti,
Stupajući u krajnost iz krajnosti?.
Samo ja, obična i naivna luda,
Još uvijek vjerujem u bajke i čuda.
Pa kad se grmljavina nepravde
Prospe po lepezastim željama,
Dijelit ću i tada topli dlan milosti
Tražeći opravdanje tuđim nedjelima.
Kada se zgažena i polomljena
iz krhotina budem mogla izdići i zalijepiti,
Parolu prkosa na grudima ću razapeti.
Nije nož zabijen pod rebra jači od upornosti.
Posrtanja nas tjeraju da učimo letjeti