Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
ponedjeljak,31.03.2008.
Persekucija mene u meni
Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.
* * *
Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.
Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.
Kad se vrisak razlije tijelom
Jer je čvor duše razvezan,
A u grlu se nešto stislo
I zapriječilo istjecanje
Nadolazeće bujice bola.
* * *
Načeta misao u naletu,
Smjestila se u središte nedođije.
Jutrima nesigurnim se budim,
Doručkujući loše probavljive sumnje.
Zalijevam ih nemirima
Što ne presušuju u dotoku.
Tvoji prozori gledaju
Na drugu stranu postojanja,
Tamo gdje sunce izlazi
I blagoslov svjetlošću dijeli.
A mene sustiže neizvjesnost,
Stiskajući me kao knedla u grlu.
Na već isprane obale nada
Naviru neizrečena pitanja,
Obrušavajući se u ponor očaja.
Strah odzvanja mojim plućima
I prijeti istina da istrune u čekanju
Otvaranja kapaka tvoje duše.
Uranjam u tvoj zagrljaj,
Kao uzdrhtalo dijete,
Što zaštitu i toplinu traži.
Molim te, daj me osnaži.
Nježnošću svojom božanskom
Cijelu me prekrij, do kraja.
Uvij me nebrojeno puta
U omotač svoje ljubavi.
Najljepše se u tvom zagrljaju sniva,
Kad me preplavi ocean emocija.
Makar i sutra da sve nestane,
Da i sama apokalipsa nastupi,
Niti jednog trenutka ne bih zažalila,
Što te volim i što sam ti se prepustila.
Jer, kad se uvučem u tvoje ruke,
Kad zadrhtim od želje i strasti,
Kad znam da mi cijeli pripadaš
I da te od nikoga ne moram krasti.
Prepustit ću se strastveno tebi,
Učahuriti u tvoje srce, dušu i tijelo,
Oslobođeno svih stega i tuga,
Moje će biće tvojim se nazvati, cijelo.
Kad zaronim u tvoj meki zagrljaj,
I kad mi šapneš koliko me voliš,
Priznat ću ti, samo sam uz tebe sretna,
I zahvalna životu, što za mene postojiš.
Svjetlošću iskonskom me obasja,
Poniznost mi usadi u dubinu grudi,
Poruku ljubavi prema svemu odasla,
I u hramu moga srca uskrsnut se probudi.
Na šum nježnog mahanja anđeoskih krila,
Okrenuh se smješkom ka umilnom zvonu.
On izbavi me potpuno iz životnog sivila
I podari mi čari proljeća u žutome tonu.
Nikakve fanfare dolazak ne navjestiše,
Ali u čistim srcima zaigra iskra sreće.
Misli se mnogih sumnjivaca osvijestiše,
I pokloniše mu se oni što mišljahu da nikad neće.
Uskrslim srcem, raskriljenih ruku,
Cijeli svijet zagrli i oprost nam pruži.
On, koji podnese zbog nas svoju muku,
U ovom svijetu kao spasenje nam se pridruži.
Neka svjetlo Uskrslog obasja životnu stazu
kojom kročite, te vam podari obilje mira,
zdravlja, sreće i zadovoljstva.
Neka uskrsne sve poljuljano i pretvori se u
radost života i pozitivne vibracije. Sretan Uskrs
želim vama i vašim najdražima.
stihovi, čestitka i grafike by Dahlia - Miris dunje
"TA LJUBAV"
("Pour fiore magnifico")
JACQUES PREVERT
* * *
Izmolit ću oproštaj
Za mene grješnicu,
I molitvu da opstane
Zauvijek tvoje strpljenje.
Uglazbljena ljubav
U krilu neka zastane,
I samo neka čeka izbavljenje.
Darovana od neba,
ona je:
I sveta i čista,
I ljuta i drska,
I treperava i odana,
I gruba i mrska.
I sita i sretna,
I tužna i gladna...
Ponekad veliko bogatstvo,
A ponekad tako jadna.
Ali je naša, jedino naša,
Ta ista ljubav što se,
Promjenom raspoloženja,
Tako različito ponaša.
Ta ljubav i krhka i snažna,
Čak i kad onemoća,
Znajući koliko je važna,
Trudi se svim silama
Da bude uporna i odvažna.
Zvjezdanim je prahom posuta,
Žuborom iskrenih namjera se napaja.
Ona je u nama i traje dok i mi trajemo,
Iako tako različita, razumjevanjem nas spaja.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Ledom okovani snovi,
Sunce zaključano u grudima.
Toplinu zaustavljaju oči tvoje
Naoštrenog, staklastog pogleda.
I gledaš kroz mene, naoružan
Svim isprikama ovog svijeta.
Bolnu mi točku tražiš
Svojim rendgenskim pogledom..
Misliš, sišlo mi srce u pete,
Tu sam sigurno najtanja.
Zaboravljaš da vegetiram
Sanjajući snove za dvoje.
Da dišem, pijem i hranim se,
Nijemo zazivajući ime tvoje.
Ishodište si svih mojih želja,
Jedini domet mojih lutanja.
I jedina sigurna luka u kojoj
Završavaju sva moja putovanja.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Između jutra i večeri
Orošen pogled,
Drhtava ruka
I riječi bez odjeka.
Ako je trebalo prije,
Zašto mi nitko nije rekao.?
Ako sam pogriješila,
Zašto me nitko nije upozorio?
Ako sam se nadala,
Zašto je netko tu nadu
Na križ posrnuća razapeo,
I mene u pijesak neznanja,
Na koljena oborio?
Neke se oči nikad ne prepoznaju,
Niti se sva sjećanja uvijek vrate.
Među mojim prstima godine cure,
I život nam za novu mogućnost uskrate.
Odavno sam shvatila,
A tek sad priznajem smjelo: Ne sija sunce da raspali ljubav,
Niti da tugu isplaču, padaju kiše.
Sve što je vrijedilo davno je nestalo,
Sad imam samo izgubljenu samu sebe
Treptaj trenutka samoće u prolaznosti...
Samo to i ništa, ništa više.
Kad ti sivilom života pokisneš,
Moja su posrnuća veća.
Učinjen maleni korak naprijed,
U rasponu vremena mjeren,
Proteže se i liči na stoljeća.
Izvući ćemo se mi iz svega
I riječi topline u promet vratiti.
Nemoj bježati od istine srca,
Možemo mi jedno drugome
Ponovno životne korake pratiti.
* * *
Zovem se vječno čekanje,
I samo mijenjam haljine
Nadolazećih godišnjih doba.
Odbrojavam dane brojanicama,
Ušivenim u rubove samozatajnosti.
Strpljenje utiskujem u lijevi dlan
I prinosim srcu na nezaborav.
U mojim grudima oceani želja spavaju,
Čekajući kapetana da ih odvede
Na onu sigurnu obalu uskrsnuća.
Moje je ime trajanje u jednini.
Zakulisna igra života mi,
Svakim danom novu dramu sprema.
Put za gubilište nije mi stran,
Ali me uvijek slučajnosti vrate
Za onaj jedan korak, presudan.
Kome da zahvalim na svemu tome,
Istinoljublju, dobroti, zaslugama,
Strpljenju, čekanju, ljubavi prema tebi,
Recite mi - čemu ili kome?
Isposnički, molim za milost i oprost
Svih grješnika ovog planeta.
Iskupljujem se za onu lomljavu smijeha,
Za razbijene iluzije u kletvi uništene.
Nemoj mi zamjeriti, pri kraju životnog puta,
U opraštanjima te želim potražiti
U onom ožiljku što ti ga moja bahatost,
Nesmotrenost i nestrpljenje nanese,
A ja sada, u težini spoznaje,
Melemom bih da ga izvidam,
Pa da čarolija grizodušje odnese.
U bilješkama našeg zajedništva,
Htjela bih neke teške riječi izbrisati,
Koje se mojoj inpulsivnosti i nezrelosti
Jedino i mogu, kao krivnja, pripisati.
Kako se sada samo stidim svake one,
Tada olako i grubo izgovorene riječi.
I kako se bojim, hoćeš li moći
Još jednom preko svega prijeći.
Imaš srce spremno za razumjevanje,
I vjerujem da i ti mene dobro poznaješ.
Pogriješila sam, ali i dalje traješ u meni,
I znam da se, čitajući ovo, prepoznaješ!
Raščupano jutro najavljuje
Neprobuđenost isčekivanih nada.
Guraš svoje promašaje, grozničavo,
U kovčege mojih zapakiranih iluzija.
Razbuđuješ samo nemire, što trepere
I prijete novim skokom za vrat.
I odlučuješ namah, brzovozno,
Sve šalješ putem za nepovrat.
Karta u jednom pravcu
Što miriše na trulež i zaborav,
Na grizodušje, mirenje savjesti.
Oprostit ću ti i ovaj suludi pokušaj
Da me izbrišeš svjesno iz svoje duše,
Jer znam, kad dodirneš i dna i vrhunce
Svi srušeni snovi ostaju takvi i dalje
I ne mogu još jednom, ponovo da se sruše.
Od mene možeš pobjeći gdje god želiš,
I na sam kraj svijeta, ili gdje se već krećeš,
Ali zapamti, od samog sebe i istine,
Pobjeći nigdje ne možeš i nikada nećeš.
Ispričat ću ti jednom
Kako se ljubav pohranjuje
U sigurnost obe srčane komere,
Traje trajanjem bezvremenosti
I odlazi putem ucrtane vječnosti.
Jednom, kad budeš imao vremena,
Pokazat ću ti kuda šetaju
Misli osmišljene, a neporođene,
Gdje se gubi osjećaj nelagode
Dok mi spuštas vješto naramenice,
Utiskujući poljubac na bjelinu kože.
Otkrit ću ti tajnu, koju već dugo čuvam:
Znaš, moja su ramena isklesani stupovi
Što podupiru svemir u njegovoj silini,
Da bi nam plavilo neba krasilo
Sva svitanja budućih dana.
Moje su grudi linije što vode
Mliječnim stazama, do vrenja strasti.
Bedra su moja mramorne stepenice
Kojima kročiš u srce zvjezdanih raspuknuća.
Povest ću te jednom, opožarenim stranicama
Moje unutarnje eruptivnosti, ka vrhuncu,
Gdje se miješaju java i snovi u drhtajima.
Objasnit ću ti na kojim principima djeluju
Svi nagoni u meni, što na inpulsivnost tjeraju.
Obratit ću ti se kao božanstvu, sa oltara vjere,
Da bih ti pokazala gdje je tvoje pravo mjesto.
I bez uzmicanja, hrabro ću izdržati
Sva iskušenja meni predodređena.
Sa prezirom ću ispratiti na stratište
Sve podmukle i podmetnute zavjere i laži.
Samo me još jednom pogledaj,
I dodirom me mekim i toplim osnaži.
Sve sam spremna u ime sreće uraditi,
Zbog jedne iskre iz tvog plavog oka
Što je kao zvijezda vodilja obasjavala
Sve ono u nama, što se moralo sresti.
Ovo je tijelo zahvatila rezignacija
U kojem ni plamičak tvoga oka
Nema snagu da me izvuče iz latentnosti.
Navikavam se na životarenje
U svijetu bezumlja i besmislenosti.
Trebaju mi duboki udisaji
Da se iz gnijezda mašte vratim,
Da se spustim sa zvjedanog neba nade,
I zaronim u surovu svakodnevnicu.
stihovi i grafika Dahlia - miris dunje
Nije ti moja riječ sigurno
Oduzela moć govora.
Zašutio si onoga trenutka
Kad su laž i nezainteresiranost
Zakoračile tvojim srcem,
I popela se do usana i
Još više, pogledom dosade,
Popunjavajući prostor
Do beskraja neba.
Nebesko raspuknuće
Prelomilo je svjetlost iskrenosti.
Rasipaju se skupocjene perle
Nanizanih zajedničkih trajanja,
I nikad ih više skupiti u škrinjicu duše.
U dubini tvojih izgovora
Zmije gnijezda svijaju.
Polomljenu granu mi
Pružaš kao oslonac,
Očekujući zauzvrat
Moja slijepa vjerovanja.
Noćas je žeđ tijela vapila
Za izvorom putenosti,
A tišina spletena u vijenac,
Na pokopane želje je legla.
Spoznaja o nemogućnosti
Odjednom je progledala,
A uho noći raspoznalo je
Jecaj slomljenih snova.
Ako sam ikada željnije
Jutro s nadom isčekivala,
Onda je to bila onda,
Kada si prekoračio prag istine,
Prokockao moje poslijednje snove,
I u noći neizvjesnosti se izgubio,
Sa njedrima punim žetona laži.
Pogled nagnut prema zaboravu,
Lažan sjaj uhvaćen u zjenicama.
Ruka zaustavljena na pola puta
Između večeri i večeri, a nigdje dana,
Samo pomračenje u fokusu trajanja.
Divljaju damari, nekontrolirano.
Kao u bestežinskom prostoru,
Okreću se misli u vrtlogu želja,
I poniru u beznađe olovnih trenutaka.
U meni nemir razapet među stanicama,
Kao paukovom mrežom obloženi zidovi.
Zadah truleži oivičen nesređenošću
I uglavljen u beskonačnost trpljenja.
Noć sa odbačenim zvjezdanim ogrtačem,
Sunce zaključano i okovano kletvom,
I nadolazeći uragan rastresenosti,
Koji nastoji preostalim razumom ovladati.
Porušene granice između smjeti i moći
Treptaj oka okrenutog prema istoku
Možda sluti neko novo postojanje,
U kojem NAS zajedno, više neće biti.
Uskipjela neizvjesnost nastanila se u duši,
Pa čeka svoje iskristalizirano određenje.
Nazirem uskrsnuće Sunca u plutajućoj želji,
Što navješćuje danu ponovno porođenje.
U olupini ispraznog, prolazećeg dana,
Nazireš li tračak svjetla, sjaj krijesnica.
Ispod spuštenih kapaka, kao iza paravana,
Dok dogorjeva plamen upaljenih zjenica.
Orošenih trepavica, pogled zapomaže,
Da ne ugasnu snovi satkani od čežnje.
Čuješ li, škripe lanci zategnutih htijenja,
Balansirajući između stvarnosti i težnje.
Na strništima godina uzalud tražim izdanke,
Muči me zapravo taj tvoj vječni strafotizam.
Tebi baš ništa na ovom svijetu nije sveto,
Iz tebe se uvijek naslađuje samo nihilizam.
Prihvatit ću spremno, ako me i ovog puta,
Sakriješ pod kamen srca, u gnijezdo otrovnice.
Neću priznati kako sam pokopana, u sjećanjima,
Već zaštićena bedemima školjke bisernice.
Još jednom neka prenoćim u tvojim zjenicama,
Pa neka zavlada zaborav moždanim ovojnicama.
A onda idem poznatim i utabanim stazama,
Ja, zaboravljena sirotica, među prosjacima.
I nije da me nema
Ni da me neće biti,
Nisam ni u prošlost
Preselila svjesno.
Samo zbrajam
Svoje promašaje,
Kojima je u ovoj koži
Već postalo tijesno.
* * *
U dugačkom drvoredu snova
Ugnijezdila se prava ljubav.
Samo jednom će zamirisati
Punim mirisom zrele dosanjanosti.
Svi ostali trenuci, bit će razblaženo
Trajanje u neistraženim vrletima,
I bosonogo posrtanje po kamenjaru
Nadolazećih i nezaobilaznih stramputica.
Evo me, pred tobom stojim
Kažnjavaj me pogledom,
Kamenuj me, pljuj riječima.
Na križ me slobodno razapni.
Kao strvinar mi dušu iskljucaj
Otkini komade istine i uništi ih
Da te ne dodirnu, da te ne zabole.
Razvij se poput barjaka, zavijori
Samouvjereno, kao i uvijek.
Ti si bezgrješan u svojoj nadmenosti,
Svi ostali grješnici, za pokoru,
Moraju svoj križ nositi.
Evo me, tu sam, pred tobom,
Udaraj i riječima i mislima.
Kočoperno se razmahuj,
Ti drugačije i ne znaš.
Ali te molim da samo jedno,
Nikada ne zaboravljaš.
I kad me zdrobiš, ili me slomiš,
I kad mi sjeme postojanja zatreš,
Moj čisti obraz će ti vječna opomena biti,.
Njega se ni bijegom u snove nećeš moći riješiti.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
