Kad se vrisak razlije tijelom
Jer je čvor duše razvezan,
A u grlu se nešto stislo
I zapriječilo istjecanje
Nadolazeće bujice bola.
* * *
Načeta misao u naletu,
Smjestila se u središte nedođije.
Jutrima nesigurnim se budim,
Doručkujući loše probavljive sumnje.
Zalijevam ih nemirima
Što ne presušuju u dotoku.
Tvoji prozori gledaju
Na drugu stranu postojanja,
Tamo gdje sunce izlazi
I blagoslov svjetlošću dijeli.
A mene sustiže neizvjesnost,
Stiskajući me kao knedla u grlu.
Na već isprane obale nada
Naviru neizrečena pitanja,
Obrušavajući se u ponor očaja.
Strah odzvanja mojim plućima
I prijeti istina da istrune u čekanju
Otvaranja kapaka tvoje duše.