Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.
* * *
Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.
Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.