Ovo je tijelo zahvatila rezignacija
U kojem ni plamičak tvoga oka
Nema snagu da me izvuče iz latentnosti.
Navikavam se na životarenje
U svijetu bezumlja i besmislenosti.
Trebaju mi duboki udisaji
Da se iz gnijezda mašte vratim,
Da se spustim sa zvjedanog neba nade,
I zaronim u surovu svakodnevnicu.
stihovi i grafika Dahlia - miris dunje