Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
petak,29.02.2008.
Uzaludnost
Zaveslaji noći sve slabiji.
Osluškujem zoru što izranja
Iz lijeve sunčeve komore,
Da udahne život novom danu.
Kroz raširene prste obe ruke
Propuštam zrake umilnosti,
Ali mi led i dalje u njedrima spava.
Izgubljenost spretno sakrivam
Ispod očnih kapaka.
Čežnja se razlijeva dušom,
Ali glečer tuge ne može, nejaka,
Tek tako, u trenu porođena, otopiti.
Želja izvrnuta naopako
Samo naivnima liči na nadu.
Ja odavno prepoznajem
Sjeme odrođenosti posijano,
Iz kojeg samo jalovost može proklijati,
Uvijena u savršenstvo omota šarenih laži.
Jednom, kad progledam,
Kad ne budem slijepa,
Pored zdravih očiju.
* * *
Ogrnuta tišinom što prijeti,
Na mahovini pustih nadanja,
Osluškujem strpljivo zvuk
Tvojih čvrstih koraka.
Da staneš pored mene,
Da me razodjeneš,
Da mi skineš teret
Sa povijenh leđa,
Da čistoćom duše zabljesnem
I preselim se u tvoje oči,
Pa da istim očima svijet gledamo,
U svoj njegovoj ljepoti i moći.
Samo me uhvati za ruku i slušaj.
Pričat ću ti kako leptiri
Grozničavo žive svoj jedan dan,
Kako vrba svoje grane,
Ne spušta zbog tuge, nego hrane,
Crpeći moje suze orošenim listovima.
Pričat ću ti o dva jablana
Izgubljena u dolini djetinjstva,
Čija kora krije zapise mojih želja.
Pričat ću ti o svemu,
Što mi padne na pamet,
Zanesena tvojim dolaskom,
Na samom vrhuncu veselja.
Govorit ću ti o stvarima
O kojima nikome pričala nisam,
O tolikim razvodnjenim danima
Što su se venama godina provlačili,
O ugaslim očima, što samo tugu pamte,
O svim snovima sanjanim o tebi i zate....
Jednom, kad začujem tvoje korake
Znat ću da mi je uslišena molitva,
Jer svojim očima sam te davno ispratila,
Ali te spremno dočekujem drugim osjetilima.
Tišina dobija oblik mjeseca u vodi,
Zaboravljenog u otjecanjima tuge.
Iscijeđena misao kao kap pelina
Na dušu mi ranjenu, umorno sjela.
U odsjajima zvijezda nastojim
Pronaći narušenu ravnotežu.
Sklad trajanja je pretvoren u kaos
U kojem ni suze nemaju
Onu svoju svrsishodnost.
Mliječnom stazom koračaju
Omamljene i izgubljene zvijezde.
Postojanje nižu na potku snova.
Lanena osnova predala se
Potpuno u ruke viline kose.
Ima li još neki parazit,
Da se zalijepi za desni dlan,
Pa mi proriče sudbinu,
Kako bi sebi opstanak stvorio?
Još neki, osim tebe.
Suhim usnama ime bih ti izgovorila,
Ali se bojim odjeka tuge u sebi,
Kad te na trotoaru, što vodi u prošlost
Dohvate vjetrovi tvoje sudbine.
Moja je tuga dovoljno velika
Da sve tvoje grijehe okajava.
Ta je noć bila drugačija
Od svih dotadašnjih noći
Svjetlost zvijezda usidrena,
Među napetim i orošenim tijelima.
Pohota uzavrela, zajapurena
U svoj svojoj razuzdanosti.
Strast obložena nagošću,
Što miriše na pokošeno sijeno.
Puteljkom sramežljivosti
Stižemo do aleje požude.
U vrisak se pretvara
Cijela sjeverna hemisfera,
Dok tonemo u vrtlog strasti..
Razbludnost prigušuje razum,
Žudnja hara svakom žilicom.
Elegantno nabacuješ osmijeh
Na pojavu izbezumljenosti u sebi,
Prikrivajući trenutak zbunjenosti.
Skliznule su maske, odvojili se oklopi,
Pala su sva pokrivala našeg stida.
I koža se pokorila, pa postala prozirna.
Mjesečevom stazom koračaju uzdasi.
Prsti neraskidivo isprepleteni,
Tijela uronjena u sladostrašće,
Miris putenosti u nosnicama,
I trag prstiju na butinama,
Među kojima si upravo
Urezao svoje postojanje.
Bilo bi lijepo ponekad,
Onako, za promjenu,
Nabaciti najveseliji
Osmijeh na lice.
Pa visokim potpeticama
Prkositi asfaltu, što se pružio
Dužinom mojih neispunjenih želja.
Otkud mu pravo da prekrije
Makadam, na kojem su
Svaki kamenčić brusile nade
U isčekivanju najdražeg.
Bilo bi lijepo, otići na izvor,
Namočiti prevrele usne,
Pa makar malo ublažiti
Ogromnu žeđ za poljupcima.
Onda otresti mokre dlanove,
Poškropiti vodom izdanke trava,
Što su ih, nedužne, pogazile
Neodgovorne i nepažljive stope.
Lijepo bi bilo pogledom oblikovati
Osjećaje koji nas još uvijek vežu.
Bljeskom oka ponovo prepričati
Doživljaj jednako snažan i živ.
Onako, na pola puta, između nas,
Iako okrenuti leđima, pokušati barem,
Odložiti oružje bijesa, ljutnje, ponosa,
Pa skrušeno priznati poraz poraženih
I pobjedu pobjednika, ne kalkulirajući
Koliko će nas to sve skupa koštati.
Nanizali se dani isčekivanja,
Kao perle, kao postrojeni vojnici
Što očekuju naredbu razuma,
Ili obećanu prevaru zanesenog srca.
Mile stotine misli moždanim ovojnicama,
Natapajući sjećanja što hrane dušu,
Razgoličenu i poharanu vjetrovima,
I odavno već ispranu kišama
Jalovog i očajničkog nadanja.
Malo te ima, pa te nema,
Ti dolaziš sa plimom obećanja,
A oseku stvarnosti ostavljaš,
Kao pustopoljinu, iza sebe.
Suša tvojih ispunjenja i trajanja
I kaktuse upozorenja je iskorijenila potpuno.
Za čije noći kradeš mjesečev sjaj
I pretvaraš ga u srebrnu srmu?
Čijim plavilom pospanih jutara
Posipaš ispružene dlanove u želji?
.
Nisi onaj za koga se prodaješ,
U mamurluku večernjih davanja.
Moje nenašminkano lice ne krije bore,
Dok ti se uzavrele i grozničave misli roje ,
U opravdavanjima postupaka i oklakšavanju sebe.
I ne laži kako sam poželjna i posebna,
Kad unaprijed znaš da će me jutro
Pred sebe, kao pred ogledalo postaviti,
I reći ono čega sam odavno već svjesna,
A ti ćeš to, odlaskom preko vrata, samo potvrditi.
Ne laži sebe, u tim trenucima predavanja,
Jer mene lagati, odavno već nisi u stanju.
Stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Pozivam te na razgovor očima,
Dok mi dlanovima budeš grijao
Prste promrzle od čekanja.
Onda ti nudim razumevanje dušom,
Dok budeš otapao inje, što se
Od stida nahvatalo na trepavicama.
I otpijen gutljaj vina, tek da orosiš usne,
Izazvat će rumenilo na mojim obrazima.
Pa kad se raznježim u tvojim rukama,
Onda ću treptajem probuditi želju
I prstima prošetati naborima kože
Što na sladostrašće pozivaju.
Prepustit ću ti se, besramno naga,
Po prvi puta bez imalo grizodušja,
Izbacivši iz sebe vrisak požude
Što se pomamno u meni porodio.
A ti ćeš, konačno, prepoznati svoje snove
I onoga, tko se u njima, mojim imenom zove.
Meni je uistinu svaki dan Valentinovo,
Jer uživam u našim trenucima sreće.
Ne mjerim ljubav skupocjenim poklonima,
Ritualnim poljupcem, ili kroz kupljeno cvijeće.
Najveći poklon koji mogu dobiti si ti,
Neukrašen vrpcom i neupakiran u celofanu,
Nego onakav, običan, jednostavan, ležeran,
Kakvog te susrećem i volim u svakom danu.
Naše Valentinovo ne traje samo jedan dan,
Niti proleti u gužvi i u poklona traženju.
Ono je svakodnevno, od kada smo skupa,
I očituje se u našem uzajamnom snaženju.
Ti uz mene i ja uz tebe, i više ništa ne treba,
Susret tijela, očiju, misli i istih pogleda na svijet.
Dodir dvije duše što je zauvijek spojio život,
I što ne može zamijeniti nijedan poklonjeni cvijet.
Preslikavam linije dlana
U jednu srčanu komoru.
Druga je već ispunjena
Tvojim otisnutim postojenjem.
Potpisujem se zvjezdanim sjajem
Što mi iz očiju izlijeće, vrelinom duše.
Trag repatice neka te uvijek
Podsjeća na željenu - mene.
Sebe samu sam odavno već
Osudila na potčinjenost ljubavi.
Jutra mi zamjenjuješ dolaskom
Razgrčući koprenu noći,
A noći ukrašavaš jedinstven,
Okačen na sve ulične svjetiljke
Poredane stazom mog trajanja.
Volim ti se uvući u zagrljaj,
Sklupčana, sigurna,
Kao u mekoću gnijezda.
Tada ispisuješ po meni
Naljepše riječi istine,
Prstima nakavašenim rosom
Naših vatrenih buđenja.
Ispucalim stazama godina
Spretno se provlači strast,
Razbuktana i raspojasana,
Na nevjerovatnih plus beskonačno.
Uljuljana u tvom zagrljaju
Postajem pjena tvojih snova,
Što će se uvijek lijepiti
Na stijenke kristalne ti duše.
Znam kako će nas noć razapeti
Kao jedra, u razuzdanosti htijenja,
Kako će nas mrak razdijeliti tek snom,
U kojem cjelina neće puknuti,
U nadolazećoj plimi opuštanja.
* * *
U koncentričnim krugovima strasti,
Kao maratonci istrčavamo stazu putenosti
U kojoj nema konačnog cilja,
U kojoj se etape pretaču u vrelišta ljubavi,
I uvijek su drugačije, a dolaze iz ishodišta,
Gdje nema pobjednika i pobjeđenih...
Lovorovim vjencem ekstaza je opet ovjenčana.
(Za one što misle kako s godinama
ljubav i strast nestaju)
* * *
Misli što hoćeš
Još trenutak samo,
Jer ono što se u nama
Odlučilo i mora sresti,
Već je zakoračilo
Na prvu stepenicu stvarnosti,
Snagom želje ovjenčano.
Pogled zatočen u vremenu
I nerasuta kosa po ramenima
Zbog jedne zaboravljene ukosnice.
Ti ne mariš puno za vanjski izgled.
Unutar tvoga zagrljaja.
Ionako postajem dio tebe
Savršeno nesavršena.
Neka ovo bude za pamćenje,
Naše posebno, nezaboravno veče.
Ne trebaju nama, postojanima,
Ni afrodizijaci, ni svijeće.
Kad zavrišti krv u žilama,
Kad se zapjeni strast pod kožom,
Kad se u drhtaj pretoči sva žudnja,
Što treba više, osim mene i tebe
U bezgraničnost i bezvremenosti.
Onda mi se čini da i sanjam budna.
Na mahovini snova nižu se
Treptaji kreposnih sudaranja,
I letovi na krilima putenosti
Što u sjaju zvijezda ostaju zabilježeni.
Misli što hoćeš,
Još par trenutaka
Ostavljam te samome tebi.
A onda, neka se podignu uragani,
Neka obale raspojasanih tijela
Zapljusnu moćni valovi strasti
I neka ova naša noć za pamćenje
Naslika pejsaž ponovo stvorenog
Bezgrješnog Edenskog vrta...
Znaš dušo, na uviru
Mene u tebe i tebe u mene,
Sve je moguće i sve će se dogoditi,
Onako spontano, nježno i dojmljivo,
Što u ovu pjesmu nije moglo stati,
Niti se ikakvim riječima može opisati.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Odiše noć pravom smirenošću,
Mjesec u granama smješten,
Kao moje tijelo u tvom naručju.
I teče rijeka razuzdanih snova,
Po zvucima struna anđeoskih lira
Uzburkane zvijezde talasaju,
I čuje se zvuk uzdaha nježnih,
Ukradenih na obroncima strasti.
Ne samuju noćas moje ruke,
Uzdrhtale, odbljeskom tvog tijela.
Ispituju ponovo poznata mjesta
I nove užitke sladostrašća traže.
Pucamo od jedrosti, kao šipak,
Oboje bjesomučno tjerani
Pohotom koja nas žari.
Drhtaj mi drhtajem uzvrati,
Napij me svojom strašću,
I onda me obilno podari:
Najprije zvijezdama osutim nebom,
A onda sjajem u procvalim očima
I mjesečevim nitima u mojoj kosi.
Noć, u kojoj ni ukraden san
Neće biti za nikakvo žaljenje.
Trenutak pretvoren u ljepotu,
I plamen ljubavi u mom oku,
Sačuvan za sva buduća vremena.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
Pjesmom opjevana ljubav,
Osjećaji istkani između redova,
Zabilježeni osmijesi razuzdani
Na notnom papiru snova.
Ako me poželiš pored sebe,
Raširit ću se kao lepeza,
Kao fluid se prostorom razvući
I u širinu tvoje duše spremno se zavući.
Istine se rađaju ogoljene
U obrisima naših pogleda.
Jasnoćom zvonko odjekuju
Zvuci probuđenih emocija.
Osluškuj glas treperavog srca,
Noćas će damar krik postati,
Narušavajući tišinu trajanja.
Savršen sklad davanja i primanja
U zvjezdanim sudaranjima,
Na cvjetnoj posteljini sreće,
Obrubljenoj duginim bojama.
Dodirni me, čeznutljivo,
Onako kako ti to znaš,
Vrhovima prstiju prođi
Dužinom kralježnice,
I zaustavi se negdje
Na uviru želja u strast.
A onda me usnama
Cjelivaj svugdje po tijelu,
Onako dušo, mazno,
Lagano i drhtavo,
Upij me u sebe cijelu.
Neka se lampioni sreće
U užarenim očima ne ugase,
I zlatni okvir vremena
Neka urami ovaj trenutak,
Gdje je riječ nemjerljiva,
A pokret nazaustavljiv.
Neka to bude samo naš
Ljubavlju obilježeni kutak.
Nad ponorom beznađa
Razgranato stablo prkosa,
Prvim je listovima ozelenjelo,
A ja već osjećam miris
Zrelih dana zajedništva,
Kako se širi i zamamno osvaja,
Ljepotom konačnog sjedinjenja.
Na koljena sam pala
Okružena zidovima sobe.
Žedno upijam u sebe
Odjeke raspamećenih noći.
Kao na traci, sve radosti
U svoju dušu spremam,
A koliko je prostora u duši,
Toliko lijepih trenutaka i nemam.
Tko zna, možda se nebesa smiluju,
Možda će onaj netko drag i željen
Ipak uspjeti na vrijeme doći.
Jer što je uopće vrijeme, zapleteno
U paučini čeznutljivih snova?!
Ćutim ustalasale titraje
Što struje širinom čekanja.
Utonula u molitve pokajanja,
Kao da prizivam davna sjećanja.
U raskoraku, između dva uzdaha,
Vrisnula je misao vrela i izdajnička.
U ljubavnoj koroti, napuštenu i sjetnu,
Nova me je iskra požudom zapalila.
Na koljenima, u molitvi nijemoj,
Zidovima sam se zavjetovala.
Sve ono što ova duša
Želi zauvijek zaboraviti,
Ova četiri prijateljska zida
U sebe su jedva pohranila.
I hrabro kročim naprijed,
Sa osmijehom na licu,
Cestom, koja me toliko puta
Ukopavala na mjestu, ili unazadila.
Ali ja idem, odlučna i ustrajna
Jer me nije odustajanjem ogradila.
Ne volim nespokoje
Što nastoje prevladati
Posljednje otkucaje optimizma.
Nameću se, nepozvani dolaze,
Žele uništiti onaj zadnji pokušaj,
Što ga uvijek čuvam kao adut.
Meni je svetost ljudskosti
Jedina moguća zakletva,
A iskrenost i istina
Jedini put kojim kročim.
Ne lomite me nemiri, ne nagrizajte,
Ja sam bila i bit ću ovo što jesam,
Besuspješna je svaka vaša nakana:
U grudima ovim zauvijek
Diše duša moja zanesena
I vjera u bolje - neuništiva.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
