Tišina dobija oblik mjeseca u vodi,
Zaboravljenog u otjecanjima tuge.
Iscijeđena misao kao kap pelina
Na dušu mi ranjenu, umorno sjela.
U odsjajima zvijezda nastojim
Pronaći narušenu ravnotežu.
Sklad trajanja je pretvoren u kaos
U kojem ni suze nemaju
Onu svoju svrsishodnost.
Mliječnom stazom koračaju
Omamljene i izgubljene zvijezde.
Postojanje nižu na potku snova.
Lanena osnova predala se
Potpuno u ruke viline kose.
Ima li još neki parazit,
Da se zalijepi za desni dlan,
Pa mi proriče sudbinu,
Kako bi sebi opstanak stvorio?
Još neki, osim tebe.
Suhim usnama ime bih ti izgovorila,
Ali se bojim odjeka tuge u sebi,
Kad te na trotoaru, što vodi u prošlost
Dohvate vjetrovi tvoje sudbine.
Moja je tuga dovoljno velika
Da sve tvoje grijehe okajava.