Zaveslaji noći sve slabiji.
Osluškujem zoru što izranja
Iz lijeve sunčeve komore,
Da udahne život novom danu.
Kroz raširene prste obe ruke
Propuštam zrake umilnosti,
Ali mi led i dalje u njedrima spava.
Izgubljenost spretno sakrivam
Ispod očnih kapaka.
Čežnja se razlijeva dušom,
Ali glečer tuge ne može, nejaka,
Tek tako, u trenu porođena, otopiti.
Želja izvrnuta naopako
Samo naivnima liči na nadu.
Ja odavno prepoznajem
Sjeme odrođenosti posijano,
Iz kojeg samo jalovost može proklijati,
Uvijena u savršenstvo omota šarenih laži.