Preslikavam linije dlana
U jednu srčanu komoru.
Druga je već ispunjena
Tvojim otisnutim postojenjem.
Potpisujem se zvjezdanim sjajem
Što mi iz očiju izlijeće, vrelinom duše.
Trag repatice neka te uvijek
Podsjeća na željenu - mene.
Sebe samu sam odavno već
Osudila na potčinjenost ljubavi.
Jutra mi zamjenjuješ dolaskom
Razgrčući koprenu noći,
A noći ukrašavaš jedinstven,
Okačen na sve ulične svjetiljke
Poredane stazom mog trajanja.
Volim ti se uvući u zagrljaj,
Sklupčana, sigurna,
Kao u mekoću gnijezda.
Tada ispisuješ po meni
Naljepše riječi istine,
Prstima nakavašenim rosom
Naših vatrenih buđenja.
Ispucalim stazama godina
Spretno se provlači strast,
Razbuktana i raspojasana,
Na nevjerovatnih plus beskonačno.
Uljuljana u tvom zagrljaju
Postajem pjena tvojih snova,
Što će se uvijek lijepiti
Na stijenke kristalne ti duše.
Znam kako će nas noć razapeti
Kao jedra, u razuzdanosti htijenja,
Kako će nas mrak razdijeliti tek snom,
U kojem cjelina neće puknuti,
U nadolazećoj plimi opuštanja.
* * *
U koncentričnim krugovima strasti,
Kao maratonci istrčavamo stazu putenosti
U kojoj nema konačnog cilja,
U kojoj se etape pretaču u vrelišta ljubavi,
I uvijek su drugačije, a dolaze iz ishodišta,
Gdje nema pobjednika i pobjeđenih...
Lovorovim vjencem ekstaza je opet ovjenčana.