Bilo bi lijepo ponekad,
Onako, za promjenu,
Nabaciti najveseliji
Osmijeh na lice.
Pa visokim potpeticama
Prkositi asfaltu, što se pružio
Dužinom mojih neispunjenih želja.
Otkud mu pravo da prekrije
Makadam, na kojem su
Svaki kamenčić brusile nade
U isčekivanju najdražeg.
Bilo bi lijepo, otići na izvor,
Namočiti prevrele usne,
Pa makar malo ublažiti
Ogromnu žeđ za poljupcima.
Onda otresti mokre dlanove,
Poškropiti vodom izdanke trava,
Što su ih, nedužne, pogazile
Neodgovorne i nepažljive stope.
Lijepo bi bilo pogledom oblikovati
Osjećaje koji nas još uvijek vežu.
Bljeskom oka ponovo prepričati
Doživljaj jednako snažan i živ.
Onako, na pola puta, između nas,
Iako okrenuti leđima, pokušati barem,
Odložiti oružje bijesa, ljutnje, ponosa,
Pa skrušeno priznati poraz poraženih
I pobjedu pobjednika, ne kalkulirajući
Koliko će nas to sve skupa koštati.