Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
ponedjeljak,31.07.2006.
Ljubav u duginim bojama
Znam kako ćeš donijeti sa sobom
Sve dugine boje među prstima svojim,
Što si ih pleo dok si isčekivao susret,
I kroz daljinu se dodirivao s mislima mojim.
Ti si čarobnjak što plete niti sreće,
U tvojim rukama sve poprima sjaj.
Ti me vodiš stazom vječne ljubavi
I samo takvu sreću i ljubav mi i daj.
I opet ćemo šetati zagrljeni i sretni,
Zaneseni čarolijom i ljubavnim čudima.
Provlačit ćeš prste kroz moju kosu
I nježno me stisnuti na svojim grudima.
Šaputat ćeš mi kako me voliš još više,
Kako ti se čežnja u duši raskrilila,
Kako si jedva dočekao naš susret,
A tijelom ti se toplina i ugoda razmilila.
A ja ću sretno u tvome naručju
Potražiti oslonac tako čvrst i drag.
I znat ćeš da sam te žudnjom nazivala,
Sve dok u meni nisi ostavio svoj trag.
Sad kad mi pripadaš, i kad sam i ja tvoja,
Ništa mi više ne treba u životu.
Hoću da volim i da budem voljena,
I da zajedno osjetimo životnu ljepotu.
Zaslužili smo je, nakon godina tuge,
Na našim licima je zasjala sreća.
Nije slučajno to što smo se sreli
I ne treba nam od ove ljubav još veća.
Zašto uvijek kad nekog voliš
I kad mu predaš cijelu sebe,
On zašuti i ne javlja se
I tek tako, samo ode od tebe.
Ni slova, ni riječi objašnjenja,
Tišina samo zjapi u zraku,
Odnese sva nadanja tvoja
I ostavi te da patiš u mraku.
Kad misliš da je sve u redu,
Kad biće svoje njemu pokloniš,
On šutnjom sve u zaborav baci,
A ne možeš da ga iz srca ukloniš.
Preostaje ti samo da se pitaš,
U čemu si i gdje pogriješila.
Da ti je rekao, ne bi se tako dogodilo
I problem bi možda uspješno riješila.
Šutnjo, neprijateljice, kako si jadna
Koliko kukavičluka u sebi nosiš.
Preživjet ću ja sve tuge svijeta
Dok se ti svojom pobjedom ponosiš.
(Draga virtualna prijateljice, kao što sam ti jučer i rekla,
ponukana našim razgovorom i viđenjem tvoje tuge i bola,
poklanjam ti ovu ovu pjesmu. Draga, hrabra si ti, samo
naprijed, nitko nije vrijedan tvoje tuge i boli. Uvijek sam tu
kad ti zatreba razgovor, i ne zaboravi kako je život pred tobom)
Ti znaš da sam samo i jedino tvoja,
Da cijelim svojim bićem pripadam tebi.
U mom životu ne postoji nitko drugi
Tko bi imao veće pravo da me uzme sebi.
Ljubomorko dragi, još si i sumnjičav,
Kako sam s tobom zbog inspiracije samo.
Da bi se napisali strasni i nježni ljubavni stihovi,
Nije potrebno da se nekome potpuno predamo.
O ljubavi se može i maštati, i to veoma lijepo.
Onda nastaju stihovi jednako lijepi i strasni.
Ali ovo što osjećam prema tebi i što ti nudim,
To su pravi osjećaji, tako iskreni i prekrasni.
Riječima mogu iskazati i ono što ne osjećam,
Ali što vidim da nekog drugog vodi prema sreći.
Sve ono što doživljavam u tvom toplom naručju,
Poezija je ljubavi, za koju ne postoje nikakve riječi.
Ne zamaraj se zlato, moja je ljubav i tvoja,
Nju najljepše pokazujemo dodirima tijela.
Ljubav nije ono što se kaže samo riječima
Ključ ljubavi je da riječi prate i prava djela.
Koprenom ljubavi i čežnje svoje
Zaogrni me u ona naša jutra,
I šapni mi nježno i toplo na uho
Kako će sve ovo trajati i sutra.
Očima svojim pruži mi radost,
Poljupcem mi pokaži ljubav svoju.
Pogledom me miluj i raspameti
I pusti da osjetim ustreptalost tvoju.
Onda me nježno uzmi u ruke,
Privij me meko na svoje grudi.
Prepustit ću se, gladna tvog tijela
I žedna strasti što se u nama budi.
Uvedi me u svijet našeg blaženstva,
Pruži mi veličanstvenu ljubav tvoju.
Kroz vrijeme ljubavi cijelu me pronesi
I gledaj u mene, kao u boginju svoju.
Ne trebaš mi se klanjati, nije potrebno,
Prinesi na oltar sreće krunu ljubavi svoje,
Pokaži mi kako je i tebi zadovoljstvo
Uživati u čarima i ljepoti života u dvoje.
Kad me zorama budiš,
Samo si moje Sunce.
A ni zore nisu više
Samo moje i samo tvoje,
Sada su NAŠE zore,
Sanjane i dosanjane,
Čekane i dočekane,
Tražene i pronađene.
Dan mi razdragan
Na dlanu poklanjaš,
Ti, vodiljo života mog,
Radosti moja jedina,
Snago moja najveća,
Zbog kojeg ponovo
Spoznajem osjećaj
Vrijednosti ljubavi
I ljepote života.
Kao da je sve to baš jučer bilo,
Kad sam te prvi put uzela u ruke.
I osmijeh sreće i majčinskog ponosa,
Nadjačao je sve trenutne boli i muke.
Postao si moja radost, sreća i snaga,
Najdraže na svijetu i najvoljenije biće.
Kad se drugima činilo sve tužno i crno,
Meni je s tobom bilo kao da zora sviće.
Kad je stigao onaj okrutan i težak rat,
Moje najveće blago, u naručju sam te iznijela,
Prošla sve golgote, tuge i patnje svijeta,
Ali se opet sa svim problemima izborila.
Rastao si uz mene, a ja uz tebe starila,
Ali sretna i ponosna, kao svaka majka.
Znala sam, sine, da za tebe moram živjeti
Jer život nije samo ljepota, ni bajka.
Kad si počeo nizati svoje životne uspijehe,
Kako sam samo sretna i ponosna bila.
Zadovoljna što sam se mnogo čega odrekla,
Da bih tebi sreću i zadovoljstvo pružila.
Sad si već zreo, gotovo odrastao čovjek
I vraćaš osmijeh svojoj majci svaki dan.
Hvala ti živote na ovom najvrijednijem daru,
A tebi neka je, dragi sine, sretan rođendan.
Bio je dovoljan trenutak jedan samo,
Pa da osjetim strah da te ne izgubim,
Da bi se cijela paleta osjećaja u meni,
Pokrenula jačinom svojom, koliko te ljubim.
Bio si drugačiji, nekako poseban,
Tako nježan, iskren, realan i drag.
I tek kad si rekao da ćeš se potpuno povući
Shvatila sam koliki si u meni ostavio trag.
Sve znaš, ništa ti ne želim lagati,
Otkrio si sam i potvrdno sam ti rekla.
Bojala sam se tvojih bjegova od obveza,
Uvijek kad bi te nova veza zatekla.
Šutjela sam samo, strepeći da ne odeš,
Previše si toga uzburkao i promijenio u meni.
Pa kad si u bijesu rekao da sam ti stranac,
Probudila se ona odlučnost i borba u ženi.
Željela sam da ti dokažem da sam ista,
Samo je samnom gospodarila strepnja i strah.
Željela sam te zadržati makar kao prijatelja,
Ako ne mogu već nešto više, u isti mah.
Idemo dalje, vraća se i povjerenje,
Nije bilo izgubljeno, samo poljuljano.
U tojim očima samo iskrenost čitam
I samo se uz tebe ne osjećam izgubljeno.
Vjeruj mi, milo moje,
Čak i kad je teško povjerovati.
Kad ti se sve
Čini potpuno besmisleno.
Kad izgubiš volju i snagu,
Kad me želiš poslati "k vragu".
Vjeruj mi, dušo moja,
Kad te zaslijepe bol i ljubomora,
Iako znaš čije ruke najviše trebam,
Čije su riječi melem mojoj duši,
Na čiji dodir drhtajem odgovaram.
Vjeruj mi, zlato moje,
Kad ti razum odbija povjerovati,
Kad se istina čini stranom i dalekom,
Kad bi radije povjerovao drugom nekom.
Vjeruj mi, ljubavi moja,
Bit ćeš za to vjerovanje nagrađen
Onim sto najviše priželjkuješ:
Iskrenošću ljubavi moje
I mojim pripadanjem samo tebi.
Cijela je prošla noć bila samo naša,
Drhtala su tijela u plamenu strasti.
Zorom si me grčevito stiskao u naručju,
Ponavljajući da me više ne želiš od nikoga krasti.
Ne kradeš me dušo, pa samo sam tvoja,
Cijelim svojim bićem spremno sam se dala.
To što dane provodim daleko od tebe,
Da je tako bolno ni sama nisam znala.
Od noći do noći, samo tuga neka,
U meni se čežnja povećava samo,
Pa kad ti se navečer uvučem u krilo,
Zauvijek bih sretna i ostala tamo.
Živim za trenutke u naručju tvome.
Za dodire meke u okrilju noći,
Za iskreno predavanje i pružanje sebe
I sve naše susrete što će opet doći.
Sretna sam s tobom, beskrajno te volim,
Ti si ono što mi je nedostajalo u životu.
U njega si mi vratio smisao i vrijednost
I unio svjetlost, ljubav, strast i ljepotu.
Ne volim te
Ni manje, a ni više.
Taman onoliko koliko treba
Za sjaj sunca u zoru,
Za osmijeh na našim licima,
Za drhtaj čežnje na usnama.
Baš onoliko koliko ima
U meni sreće,
A u tebi nježnosti.
Koliko se u snovima
Pojavljuješ
I ja u tvojima gospodarim.
Koliko te mislima
Svojim pratim,
A ti me dočekuješ.
Ni više, ni manje,
Sasvim dovoljno
Za cijeli naš život.
Povedi me sa sobom
Kad god to poželiš,
U naš zamišljeni svijet
Bez bola i tuge,
Gdje vladaju sreća i zanos
I gdje se voli za sebe,
A ne za druge...
Tamo ćes mi sreću i svijet
Pokloniti na svome dlanu
I onu žutu ružu nedosanjanu
A samo nama , u snovima, znanu.
I tamo ću putenost svoju
Darovat tebi, dosad nedarovanu.....
Povedi me sa sobom.
Na krilima snova
U rajska prostranstva
ljubavi i strasti.
Gdje zajedno, čekat ćemo zore
I zajedno, na počinak, ići
Bez osjećaja strepnje,
Krivnje, tuge i straha,
Na krilima ljubavi, do zvijezda se dići..
Gdje će moj dlan u tvome sretan biti,
Moje srce u tvome postojati,
Moja opijenost tvojom biti uzvraćena
I strast ogromnom strašću nagrađena.
I ja konačno, slobodna i samo tvoja
Bit ću ti nagrada za strpljenje i vjernost,
Jer dugo si čekao moje oslobađanje,
Sada smo zajedno i idemo u vječnost......
Naša veza ili dobro ide, ili ne ide nikako,
Za nešto između nas dvoje ne znamo.
Iz svađe u ljubav, iz ljubavi u svađu,
Ali se uvijek jedno drugome vraćamo.
Srećo moja, nekad te tako jako naljutim,
Ali ne radim to smišljeno, jednostavno dođe.
A ti samo zašutiš ili se ustaneš i odeš
Dok te ljutnja i bol potpuno ne prođe.
I znam da sam kriva, jer te provociram,
Umjesto da ti šapućem najnježnije riječi.
Ja uvijek sumnjam, uvijek nešto ispitujem,
Kao da želim okrenuti leđa ovoj našoj sreći.
Znaš da te volim, da pripadam samo tebi
I da ne radim to zbog iskvarenosti ili zloće.
Ponekad jednostavno kažem nešto što ne valja,
Ili nešto bezveze, što mi se u tom trenutku hoće.
Ne ljuti se na mene, znaš da ću tražiti oprost
I da ću cijelu noć plakati jer sam te povrijedila.
Samo mi ujutro reci kako je sve zaboravljeno,
Ti velikodušni čovječe, jesam li te uopće zavrijedila?
Sretna sam, gotovo kao da lebdim,
U rukama tvojim sam sva ushićena.
Čini mi se da sam dodirnula samo nebo
I sjajnim zvijezdama postala okićena.
Jedino me ti ovako odvodiš do zvijezda,
Samo tvoje tijelo izaziva drhtaj u meni.
Nemoj nikada prestajati sa dodirima,
Čak i kad od strasti postanemo sneni.
Šapući mi na uho koliko me ljubiš,
Prstima mi prolazi nježno kroz kosu.
Ostavi na meni trag svog postojanja,
Kao što jutro na travi ostavlja rosu.
Budi uz mene, pokloni mi ljubav,
Učini da uvijek noć i dan budu isto.
Voli me vječno, ovako nježno i toplo,
I daruj mi se nesebično, iskreno i čisto.
Osjećaš li koliko te iskreno volim,
Sav ponesen drhtajem mog srca?
U mojim žilama tvoja krv teče,
U tvojim grudima moje srce kuca.
Ni kad si ljut na mene, ne znaš vikati
I kad sav svoj bijes prospem po tebi.
Pustiš me da sve iz sebe istresem,
A onda me nježno privučeš sebi.
Uranjam sva u tvoj zagrljaj meki,
Naslonjena glavom na tvoje rame.
Najsretnija sam kad mi sapućeš nježno
Kako se ne trebam stidjeti sebe same.
Na mekom ramenu, kao u toplom gnijezdu,
Sva sam skupljena i upijena u tebe,
A tvoje ruke me istražuju smjelo
I ja više ne kontroliram samu sebe.
Predajem ti se cijela, potpuno, do kraja,
Tvoje tijelo mi istim drhtajem vraća.
Voljena sam i željena u isto vrijeme,
A to je osjećaj koji se zasluži, a ne plaća.
Kad bi samo znao koliko mi nedostaješ i trebaš
A i ova prokleta daljina se ispriječila među nama,
Sigurno bi mi svaku večer u snove dolazio,
Da se u njima ne osjećam napuštena i sama.
Ma koliko se trudila da te sanjam, ne mogu uvijek,
Cijeli je dan pun razmišljanja i naših razgovora.
Ponekad u snovima ne mogu da ti zadržim lik,
Valjda je to posljedica ovog životnog zamora.
Onda stanem uz prozor, potpuno budna i svjesna,
I gledam odbljesak mjeseca o prozorska stakla.
Dodirnem rukom svoje toplo i ustreptalo srce,
Pa mi se čini kao da sam time i tebe samog dotakla.
I dok svi uživaju u noćnom odmoru i lijepim snovima,
Mnogima na prozoru izgledam smiješna i tako čudna,
Jer promatram tvoju sliku ili te zamišljam pored sebe,
Kad ne mogu da te sanjam, dušo, radije sam budna.
Jutro mi donosi sigurno i ponovo tebe i tvoj glas,
Izranjaš iz svijeta mašte i postaješ stvarnost.
Koliko te volim nadam se da zaista to osjećaš,
Ti si moj život, moja mašta i moja realnost.
Tiho si ušao u moj svijet i moj život,
I dok sam trepnula već si u srcu bio.
Pitam se, zašto si tek sada stigao
I gdje si se zapravo sve do sada krio?
Kad sam te čekala cijeli svoj život,
Tražila te u svakom treptaju zraka.
A ti si jednostavno izronio iz životne tame
I povukao i mene za sobom iz mraka.
I predala sam ti se cijela, bez pogovora,
Ti si zagospodario cijelim bićem mojim.
Sve moje snove i misli si okupirao
I preplavio me cijelu osjećajima svojim.
Treperila sam u tvoj naručju kao list na vjetru,
Žedno sam upijala sve tvoje ljubavne riječi.
Ja koja sam cijeli svoj život živjela kao gubitnik,
Odjednom sam s tobom krenula zajedno prema sreći.
I sad smo oboje obasjani sunčevim zrakama.
Mrak ne postoji više nigdje oko nas ni u nama.
Od trenutka kad su se riječi dodirnule i srca spojila,
Sretna sam, uz tebe kojeg volim, nikad više neću biti sama.
Nemoj nikada sumnjati u moje osjećaje,
U ovu ljubav koju sam ti spremno dala.
Ona je čista, iskrena i samo za tebe čuvana,
I u ničije drugo srce ona ne bi ovako stala.
I kad pomisliš kako sam se udaljila od tebe malo,
Pa ti se učini da i drugi imaju po neki dio mene.
Varaš se, jedini i neponovljivi anđele duše moje.
Oni imaju prijateljstvo i ništa više od mene, kao žene.
Jer ja pripadam srcem, dušom i tijelom samo tebi,
U tvojim rukama samo moje tijelo zna da podrhtava,
Osjećaje svoje jedino sam tebi zauvijek ustupila
I jedino zbog tebe u grudima moje srce uzdrhtava.
Znam da te boli, ponekad, kad te nečim povrijedim,
Ali ni to ne radim zato što želim ili mi se htjelo.
Tebi se samo čini da drugima pružam više no tebi,
A zapravo, oni imaju savjet i priču, a ti moje tijelo.
I dušu moju imaš, i srce i ljubav beskonačnu.
Tvoja je i ova suza što je jutros kapnula iz oka.
Nisam te htjela ničim povrijediti, najmilije moje,
Moja je duša samo ogromna i za sve ljude široka.
Ali ona istinski postoji, živi, voli i daje se samo tebi,
Ona je najvrijednije što sam ti mogla od sebe dati.
Jer sve ostalo, odavno već, potpuno posjeduješ,
A sad i dušu moju možeš konačno svojom zvati.
Nikada nemoj sumnjati u iskrenost ljubavi moje,
Ne razmišljaj o tome i ne analiziraj moje riječi,
Nego me voli, prepusti se trenucima strasti i ljubavi
I zajedno gradimo put ka našoj velikoj i zasluženoj sreći.
Ne mogu ti otkriti
Sve strahove svoje,
Sve sumnje i tjeskobe
Što dozrijevaju u meni.
Kako ti priznati sada
Da su i sve dugine boje,
Samo trenutak bile
Ljepota u mojoj zbilji.
Na tržnici snova
Uvijek sam zadnja u redu.
Uvijek svi imaju
Neko pravo prvenstva.
Snalaze se, laktaju
Za više novca više i dobiju.
Ja nemam ništa, osim sebe,
I ovo malo snova o tebi,
Što ih ne prodajem
Nego čuvam kao svetinju.
Samo hoću da uzmem
Nečiju odbačenu iluziju,
Još jednu izgubljenu bitku,
I oklop za svijet realnosti,
Da slika o meni bude potpunija.
Nisam uvijek jaka, ne mogu ti lagati,
Ponekad posustanem, bol me reže.
Kad te očajnički trebam pored sebe,
A osjećaj nemoći i tuge me steže.
A tebe nema, i raspredam misli,
Borim se u sebi sa slutnjama nekim.
Jesi li sretan dok s njom se budiš
I dodiruješ je usnama mekim?
Pomisliš li na mene uopće tada,
Dok ti prvu jutarnju kavu sprema,
I dok joj ovlaš spustaš poljubac
Na bijeli vrat i razgolićena ramena?
Mahneš joj s vrata i pošalješ poljubac
I vratiš se u sigurnost svoje sobe.
Tada se posvećuješ meni, kako kažeš,
Ili nastavljaš igru što igraš je sa nas obje.
I osjećam tugu, što te moram dijeliti,
A znam da je to samo stvar trenutka.
Već sutra, opet ću ti reći da te volim,
Kad čujem tvoj glas ili stigne poruka.
Nikad nisam vjerovala da se mogu voljeti,
U isto vrijeme, istom jačinom, dvije osobe.
Ali s tobom sam shvatila da je sve moguće,
I jednostavno više ne prepoznajem samu sebe.
Ne brini se dušo, neću te napustiti,
Samo mi je došla ona žuta minuta moja.
Sve će se smiriti i opet ću ti šaputati
Kako te trebam i kako sam zauvijek i jedino tvoja.
Misliš li na mene
U noćima dugim,
Dahom te dodirujem
Osjetiš li to?
Na prstima ti lagano
U snove dolazim
I poljubac spuštam
Na toplo čelo.
Ispružiš li ruku
Možda me dodirneš,
Ja sam pored tebe
Dišeš me plućima.
Zagrli me rukama,
Uzmi me u krilo,
Šapući mi nježnosti,
Daruj me svanućima.
Uz tebe provodim
Sve svoje dane i noći.
Neka ova ljubav bude
Naša nova mladost.
Tanka je granica
Između snova i jave,
Tvoja sam sreća,
Ti budi moja radost.
Tvoja sam
I kad me daljina
Čini još daljom.
I kad mi glas
Ne čuješ jasno,
I kad vjetrovi prijete
Brisanjem tragova naših..
Tvoja sam
U noćima praznim,
Kad me ne možeš dodirnuti,
Ali me slutiš u vibracijama,
U šuštanju lišća,
U kišama sto padaju.
Pronaći češ me u kapima,
Ali suza još uvijek nisam.
Tvoja sam,
I kad ti se činim hladnom,
I kad me šutnja savlada,
I kad te samoća guši
I bježim ti pod prstima.
Kako srcu narediti da ne voli, kad iskreno voli,
Kako narediti ruži tek rascvaloj da ne miriše?
Kako suzi u oku narediti da ne klizi, kad boli,
I oblaku tmurnom da stane, kad izlijeva na nas kiše?
Može li se zimi narediti da se snijegom ne okiti,
Ili ljetu vrućem da sunce sjaji sto manje?
Može li se ljubav i želja od nekog sakriti,
I mogu li stvarnost nadjačati samo neke sanje?
Umiješ li usnama iskreno reći da više ne voliš,
A bljeskom iz očiju odavati ljubav svoju?
Ne možeš nikad protiv osjećaja da se boriš,
Ma koliko to značilo poraz i žrtvu tvoju!
Kako nježno dodiruješ mi lice,
I kako mazno očima me gledaš.
Ispruženim rukama zoveš me sebi,
Da mi ljubav i cijelog sebe predaš.
Tvoj glas me omamljuje dok mi šapućeš,
Prstima svojim drhtaj za drhtajem izazivaš.
Usnama svojim vatru u meni stvaraš
I dahom svojim moje pripadanje prizivaš.
Zauvijek sam tvoja, dušom, srcem i tijelom,
Ti si jedini koji imaš pravo na cijelu mene.
Samo tvoj dodir raspaljuje moju putenost
I izaziva erupciju osjećaja zaljubljene žene.
Imaš me uz sebe, nosiš me u srcu,
Moja ljubav sva pripada samo tebi.
Voli me na javi, jednako kao u snovima,
Tvoja sam dušo,slobodno me pokloni sebi.
Dragi prijatelji, ispričavam se što vam se nisam pojedinačno
javila i ostavila komentare na blogovima, uspjela sam samo stići
na nekoliko blogova,jer sam u stisci sa vremenom. Hvala na
razumijevanju.
Znaš li kako izgleda kad zadrhti srce,
Od samo jedne tvoje izgovorene riječi,
Kako me obuzme zanos i zadovoljstvo
I kako se sva predajem ljubavi i sreći?
Nitko me ne zna tako nježno i milo zvati,
Ničije poruke i glas me ne obraduju tako.
Znaš li, najmilije moje, kako je predati se tebi,
Cijelim svojim bićem, zaista i lijepo i lako.
Nježno me dodirni, pomiluj me pogledom,
Želim da cijela drhtim u naručju tvome.
Nikad u životu nisam nikome ovako pripadala
I nisam nikoga tako jako voljela u životu svome.
Ti si sve ono što trebam i što želim,
Ti si moja radost, ljubav i moja snaga.
I kad sam pomislila kako si me ostavio,
Saznala sam da me voliš i da sam ti još uvijek draga.
Tvoja duša je kao prekrasni gorski izvor,
Jednako uspješno vida i svoje i moje rane.
Kad sam uz tebe, ne mislim na ništa drugo,
Nego na nas i naše zajedničke sretne dane.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
