Ako si pomislio da je jednostavno zaboraviti,
I da je tek tako lako stečene navike odbaciti.
Varaš se, dušo moja, kad moraš to uraditi,
Shvatiš da je nemoguće prošlost iz sebe izbaciti.
Ona je uvijek u srcu, pohranjena negdje duboko,
Zaključana posebnim ključem, u jednom tajnom kutu.
Ona se vraća kad najmane želimo da se vrati,
Ona je uvijek prepreka novoj ljubavi, na putu.
Lažu svi oni kad govore da vrijeme liječi rane,
Ono ih možda samo uspije zaliječiti malo.
Jer prošlost, prokletnica , vreba svoj trenutak,
Znajući kako nam je još do stare ljubavi stalo.
Ne možeš me zaboraviti, jer ne mogu ni ja tebe,
Ponekad bih htjela da se nikada susreli nismo.
Ovako, još uvijek isčekujem tvoje pojavljivanje,
Jer jedno bez drugoga, samo blijede sjene mi smo.