Kao i svakog radnog dana, negdje oko dva sata, Gordan je stajao na vratima svoje trgovine i pušio cigaretu. Tužna zamišljena pogleda otpuhivao je plavičasti dim Kolumba u sparinu ranog gradskog poslijepodneva i promatrao očigledno siromašnu, bijedno obučenu, stariju ženu kako kopa po smeću obližnjeg kontejnera. Izgledala je jadno. Utorak je. A ljubav je toliko daleko... Sjeća se - prije nešto više od tri mjeseca bila je u njegovom krevetu.

- Tatjana, volim te. - rekao joj je prvi put, dok mu je tijelo još titralo od uzbuđenja.
- Što si rekao?

Na trenutak je zastao i zamislio se nad time što je izgovorio. Ali da, po prvi puta u životu, to je stvarno i mislio.

- Rekao sam da... te volim.
- Ti to ozbiljno?
- Najozbiljnije. Vjeruj mi, nikad to do sada nisam nikome rekao.
- I ja tebe volim.

Iako su već duže vrijeme hodali, taj put su konačno pogledali jedan drugoga očima srodnih duša i poljubili se. Poljubac je sada imao jedan drugačiji, još slađi okus. Gordan je bio najveći na svijetu.

- Ali Gordane... Moram ti nešto reći... - započela je bojažljivo.
- 'oš kaj popit? - upitao ju je.
- Ne hvala. Čuj, idem u Ameriku.
- Ne'š?
- Ne. Jesi li me čuo? Idem u Ameriku.

Ovaj put mu je doprlo do mozga. Zastao je.

- Ameriku?
- Da.
- Ideš u Ameriku?
- Da.
- Pa kad?
- Za nešto manje od dva mjeseca.
- Pa na kol'ko?
- Na šest mjeseci.
- A zakaj?
- Idem raditi tamo.
- Pa imaš svoj pos'o tu. Ne kužim.
- Nije stvar novaca. To je nešto što već dugo planiram. Još od prije nego što smo se upoznali. Jučer sam dobila vizu i saznala da sigurno idem.
- Znači ziher ideš?
- Da.
- U Ameriku kažeš.
- Da.
- Pičku materinu...

- A kaj s nama? - nastavio je nakon kraćeg sabiranja misli.
- Kako to misliš?
- Pa to, kaj će biti sa nama?
- Ništa.
- Kak' niš'? Pa sad si mi maloprije rekla da me voliš.
- Znam, i to stvarno mislim. Vjeruj mi. Ništa se neće promijeniti. Samo se šest mjeseci nećemo vidjeti.
- A u kurac, pa nemo'š mi to sad radit...
- Molim te, razumi me, ovo mi je stvarno bitno. To je nešto o čemu sanjam cijeli svoj život. Jednostavno moram sama sebi dokazati da...
- Ma jebi se. I ne vjerujem ti da me stvarno voliš. Ja bi zbog tebe otkaz'o put.
- Ma nebi.
- Bi! - podigao je glas.
- Molim te smiri se. Ništa strašno se neće dogoditi. A i svaki dan se možemo čuti. A i šest mjeseci nije vječnost. Brzo će proći.

'oće kurac.

Na brzinu se obukao, zalupio vratima i otišao. Vratio se za dva sata. Sjedila je uplakana u mraku dnevne sobe. Sjeo je pokraj nje. Iako je uspio malo ohladiti glavu, još neko vrijeme su samo sjedili i šutili. A onda ju je zagrlio i zaplakao.

- Obećaj mi... molim te mi obećaj, da ćeš mi se vratiti. Volim te. Stvarno te volim.
- I ja tebe. Vratit ću se. I ja tebe volim. Bit će sve ok. Vidjet ćeš.

Dva dana prije no što je ona krenula za Ameriku, ironijom sudbine, on je morao na službeni put u Moskvu. Razletjeli su se svaki na svoju stranu svijeta.

Otpuhnuo je zadnji dim Kolumba i bacio čik na pločnik. U tom trenutku, ona žena pored kontejnera iznenada započne neku svoju čudnu žalopojku, potaknuta nekim valjda samo njoj znanim razlozima:

- Jebem te Kolumbo što si otkrio Ameriku.

Probolo ga je. Nije znao zašto je to rekla, niti ga je pretjerano zanimala ta astralna spojnica sa običnom klošaricom. Samo joj je glasno dobacio:

- Znate kaj gospođo? Imate prav. Jebem ga i ja kaj ju je otkrio.

Imao sam tu sreću da je moj otac prije 30 i nešto godina uvidio zahvalnost malog tehnološkog luksuza i imao mogućnosti kupiti kameru za 8 mm video vrpcu. Neke scene iz mojeg najranijeg djetinjstva, kojih se danas sigurno više ne bih mogao sjetiti, tako su ostale zabilježene za vremena kada će mi itekako mnogo značiti. I ne samo meni. Većina tih kratkometražnih amaterskih uradaka je naravno snimljena na moru i prikazuje vesele aktove malog jedno-/dvo-/tro- godišnjeg bezbrižnog dječačića, prepuštenog radostima igara u plićacima i kamenim žalima jednog od naših jadranskih otoka, gdje smo provodili 3 mjeseca svakog ljeta. Sudeći po izrazima na njihovim licima dok gledaju te snimke, i mojim roditeljima predstavljaju neku sentimentalnu vrijednost. A na kraju krajeva i odabranica mog života, relativno lakom poredbom može rekonstruirati napredak mojih fizičkih vrijednosti tokom života. Naravno, uz obavezne salve smijeha koje su jednostavno dio tradicije kolektivnog pregledavanja starih obiteljskih video vrpci.

Sama kvaliteta zapisa tih pokretnih slika danas sigurno ne bi prošla internu provjeru niti u naj niskobudžetnijim tajvanskim tvornicama video opreme, a kamoli u kakvom Sonyju, Panasonicu ili Samsungu. Zvuka nema. Broj sličica u sekundi je vidljivo mali. Slika je mutna. Kontrast katastrofalan. One poznate dust & scratches šare su tu, usprkos svom silnom trudu očuvanja vrpci. Boje su... pa ako ih i ima, cijeli spektar kao da naginje nekakvoj čudnoj nijansi smeđe, za koju je priroda valjda izmislila i posebnu valnu duljinu. Čak i zelena trava i plavo more i nebo, iako bi ih još uvijek mogli definirati kao zelenu i plavu - nekako izgledaju smeđe. Svako malo neka sličica filma nedostaje: vrpca zapne u onom kolutu, a toplina jakog projektorskog svjetla ju u par sekundi jednostavno propali na tom mjestu. Tužan kratki trenutak kada nemoćno na zidu promatrate kako bjelina proždire trenutak koji ste jednom davno proživjeli. Od sredine slike prema njenim rubovima.

Možda je baš i čar u toj nekvaliteti. Možda zato te slike izgledaju toliko čarobno, jer teško je i povjerovati da su ikad bile i snimljene na ovoj istoj kugli zemaljskoj po kojoj danas hodamo. Te slike su iz nekog drugog vremena i prostora - izgubljenog zauvjek. A možda je samo to što je ta nekvalitetna stvarna slika toliko prokleto slična ishlapljelom zapisu u našim glavama, pa nas pogađa iznutra, na jednoj nostalgičnoj razini. Kako bilo da bilo, uvijek istom jačinom zatrese usnice.

Za svoj 3. rođendan, moja je kćer od familije dobila svoj prvi bicikl. Obični mali dječji bicikl, sa dva mala pomoćna kotačića, torpedo sustavom kočenja i obaveznim malim iritantnim zvoncem na lijevoj ručkici. Točno onakav kakav bi svako dijete poželjelo za rođendan.

Danas sam je prvi put poveo na parkiralište iza zgrade i učio voziti bicikl. Očekivao sam da ću barem malčice osjetiti taj duh prošlosti u tom trenutku. Da ću uživo moći udahnuti tu sjetu sa 8 milimetarske vrpce. Jer to su ti trenuci iz djetinjstva na čiju nam se samu pomisao jednog dana ježi koža i kida duša.

To je bilo onda kada me otac učio voziti bicikl.

Nisam stigao. Dok me odgovornost povlačila za rukav, trenutak je prošao šutke pokraj mene. Previše sam bio usredotočen na davanje savjeta, na paženje da ne naiđe auto, da bicikl ne počne skretati prema rubu... bezbroj sitnica koje su mi odvraćale pažnju od čarolije trenutka. A bio sam ga toliko svjestan samo tren prije no što je stvarno i počeo.

Snimanje kamerom je inače muška (koji šovinist!) dužnost u obitelji, ali moja prioritetna zadaća je ovog puta bila naučiti dijete voziti bicikl. Zato se naše Mini DV kamerice sa prozora prihvatila majka. Nisam još pogledao. Odgađam...

Ne znam. Možda čekam da trenutak prijeđe na onu stranu sjećanja, gdje su slike mutne i smeđe.

Prije nekog vremena usnuo sam vrlo čudan san. Još dan danas ga ne mogu sa sto postotnom sigurnošću protumačiti, ali ako se tu nađe poneki dobronamjerni psihijatar, neka slobodno zbori ili neka šuti zauvjek. Mišljenja ću sigurno bar pročitati.

Jeste li ikada vidjeli goveđi jezik? Moja majka ga zna tu i tamo skuhati u juhi, pa ga servira na pladnju nasred stola - nerazrezanog, u svoj toj golemosti, i netaknutoj površini prekrivenoj (usprkos temeljitoj prokuhanosti) još uvijek postojanim i oku vidljivim papilama. Prava delicija. Nedavno sam pročitao u dnevnim novinama da je ljudima nemoguće prikriti osjećaj gađenja. I sudeći po svojoj reakciji kada taj mišić vidim na stolu - složio bih se. Oči se same od sebe krenu mrštiti, a usta skupljati i okretati naopako. A i moj želudac skupa s njima. Ljudski se jezik vjerojatno najviše približio goveđem u slučaju Genea Simmonsa, onog ludog performera iz legendarne grupe Kiss. Kissovci nikad nisu bili dio moje omiljene osobne audioteke, ali ako ništa drugo, njihovi likovi su dio opće kulture.

Tu kreće moj san: probudim se i shvatim da su mi usta puna. Gušim se. Ne mogu ih kako spada niti zatvoriti, a kamoli izustiti nešto. Naravno - jezik. Preko noći, postao je oblikom i veličinom - goveđi. Imam goveđi jezik u svojim ustima. Baš kao i Gene Simmons. I veći. Mogu ga recimo pošteno isplaziti, na samom izlazu iz usta presavinuti na dolje, potom dobar dio na gore, a špičasti vrh konačno opet na dolje. Sranje.

Ubrzo se glas o mojem jeziku proširi ulicom, pa i šire, i ja odjednom postajem jedan od onih za kojega se zna. Kroz koji dan, zvono na vratima. Još uvijek ne naviknut na svoj jezik, u nekom bunilu, oprezno otvaram vrata:

- Ighvoite - ljubazno upitam, boreći se sa svojim novim jezikom, i promotrim spodobu na svojem pragu. Starija gospođa, punija, od nekih 50 - 55 godina, ali dobro uređena i dotjerana. Krzno, zlatnina i obavezni šešir.

- Dobar dan, vi ste Milou? - kimnem glavom, a ona nastavi - Znate, malo mi je neugodno, znate... čula sam, ovaj... priča se o vašoj, kako bih rekla... jezičnoj... obdarenosti. - zamuckivala je i sama vjerojatno iznenađena svojom hrabrošću.

- Bobo, vnam na fta miflite... ? - potvrdio sam.

- Znate - nastavila je zamuckujući - ja jesam udata, ali... ako bi ikako moglo biti moguće... ono... u potpunoj diskreciji...

I prije no što sam stigao reagirati, bacila se na mene i počela me silovati. Totalno je podivljala je. Njena žlundra pravo na moj jezik. Gušio sam se, grcao i jecao, ali kako nisam baš neki jači tip, nisam uspio skinuti debelu nasilnu babu sa svog goveđeg jezika. Za nepunu minutu, nakon kratkog visokog ce, ustala se sa moje face, sva znojna i prezadovoljna. Ne znam je li mi odvratniji bio okus u ustima ili, od sada pa do kraja života, neizbrisiva slika u glavi. Nasmiješila se, ostavila ogromnu cifru na stolu, i otišla. Ali nije prošlo dugo, a druge su počele navirati kao bujica mutne divlje rijeke kroz probijenu branu.

Postao sam popularni kuniligualni žigolo za udane gospođe u klimakteriju.

Tu sam se probudio.

Problem je nastao kada sam se nekoliko dana nakon te snomorice, našao na svadbi od prijatelja. Velika svadba od 350 ljudi, velika sala i u kutu - mali coctail bar. Čekam mirno u redu da sebi i supruzi nešto uzmem, a ispred mene stoji jedna niža, deblja gospođa, otprilike ona koja je probila branu u mom snu, 3 - 4 dana ranije. Okrenula se, promotrila me temeljito od glave do pete, pa se okrenula natrag. Ali vrag joj nije dao mira, pa se okrenula opet prema meni i nasmješeno upitala:

- Jeste li probali orgazam?

Šok. Totalni šok. Nevjerica. Strah. Panika.

- Mooolim? - s knedlom u grlu, jedva sam potiho izustio dok su mi se glavom mahnito vrtjele slike iz sna.

- Dragi dečec, jeste li probali orgazam? - prstom je pokazala na listu iznad coctail bara, na kojoj je pored Blue Lagoon, B52, i ostalih pisalo i Orgazam.

- Nisam - odgovorio sam kratko i brzim taktičkim preusmjeravanjem pogleda dao joj do znanja da nisam zainteresiran za ikakvu daljnju konverzaciju, a kamoli za štogod više. Uzeo sam dva Blue Lagoona i pobjegao.


Ta slika kuniligiranja starije gospođe iz sna mi vjerojatno nikad neće otići iz glave. Uvijek me podsjeti i na onu jednu priču koju mi je jednom jedan prijatelj ispričao o jednoj djevojci koja se ljubila kao deva.

Ali to je ipak već druga priča.

Znam da ti ovo sada ništa ne znači. Hvala dragom Bogu da je tako. Ali ja ću ovo svejedno napisati.

Možda ću sada ispasti priglup, ali iskrenost u meni je uvijek bila i ostala jača od ponosa i straha... Nikad baš nisam uspio do kraja dokučiti značenje onog prvog uvodnog skeča u Monty Python's The Meaning Of Life. Onaj čudni, tjeskobni, kaotični dio u kojem nekolicina potlačenih robova nekakve trulokapitalističke tvrtke odluči silom izvojevati svoju slobodu. Hmmm... Nezainteresiran tom uvodnom sekvencom, tada još kao klinac, prosudio sam da to nije film koji želim pogledati do kraja. Nije me zanimao. Pritisnuo sam Stop na staroj Beti prije nego što su buntovnici stigli doslovno dignuti sidra te svoje zgrade i otploviti u bijeli svijet. I neka sam.

Bio sam još dijete. Neopterećeno, nevino i zaigrano. Taj film onda još nije bio za mene.

Nekoliko godina kasnije, nekako baš u trenutku kada mi je to vjerojatno najviše i trebalo (ajde - u predpubertetsko do pubertetsko doba), konačno sam ga pogledao od početka do kraja. Po prvi puta u životu sam se zamislio na način na koji to već odrasli ljudi čine. Svijet je iznenada postao veći, a život narastao još više oko njega.

Ljubavi, uživaj bar još neko vrijeme u ovim trenucima u kojima ovaj film još nije za tebe. Sretan 3. rođendan želi ti tata Milou.

Walt Disney je godine 1941 objavio svoj četvrti i ujedno i najkraći dugometražni animirani film u jednom komadu: Dumbo.

To remek djelo povjesti kinematografije traje samo 64 minute. Samo jedan sat i četiri minute. Ta, u vrijeme objave filma vrlo kontroverzna kratkoća, i relativno jednostavna fabula čine ga idealnim materijalom i za one majmlađe. Dijete od svega dvije i pol godine u stanju ga je odgledati od početka do kraja, pratiti i doživljavati trenutke tuge i sreće glavnih junaka, suosjećati se sa nepravdama počinjenim nad njima, potom slaviti njihove pobjede nad zlom, pjevati skupa sa onim čudnovatim vranama na kraju, i u nevjerici i čuđenju promatrati halucinacije pijanog miša i slonića negdje na sredini filma. Fenomenalno!

U zadnje vrijeme, Dumbo DVD se ne vadi iz playera u našem domu. Moja trogodišnja kćer upija te 64 minute barem 2-3 puta dnevno. Pa ponekad onda i ja sjednem kraj nje i promatram tu kompleksnu slikovnicu sa strahovito moćnim i svevremenskim idejama i nevjerojatnom karakterizacijom likova. Danas, nakon što sam ga u zadnjih mjesec dana odgledao barem 10-tak puta, uočio sam nešto što me šokiralo i potaknulo na razmišljanje. Za ovu moju čudnovatu asocijaciju potrebno je ukratko prepričati sadržaj:

U putujućem cirkusu, slonica dobija dijete - malog slonića kojem nadjene ime Jumbo Jr. Glupom šalom prirode, Jumbo dolazi na svijet (ona roda poštar je fenomenalna) nesrazmjerno velikih ušiju, zbog čega mu istog trena okrutno (slonovsko) društvo daje pogrdan nadimak - Dumbo. U jednom trenutku, Dumbo postaje predmet sprdnje nekolicini arogantne djece iz gledateljstva, na što ga majka pokušava prvo skloniti, ali nakon upornog izazivanja kreće u obranu svoga čeda silom (svaka sličnost sa Zinedineom Zidaneom i Materazzijem je očigledna). Razjarenu majku ubrzo svladavaju djelatnici cirkusa (FIFA) i zatvaraju. Rekli bismo - opravdano? Patnja nasilno odvojenih majke i djeteta je nešto što svaki put duboko pogađa moju kćer. Ne ostajem, priznajem, niti ja baš ravnodušan. Ti osjećaji su prejaki. Dumbo se sprijateljuje sa malim mišem koji ulaže veliki napor da Dumbou pomogne u tim teškim trenucima. Nakon jednog slučajnog pijančevanja, bude se na drvetu. Uz pomoć jata vrana, Dumbo shvaća da može letjeti. Dumbo, kao leteći slonić, postaje glavna cirkuska atrakcija, slavan i bogat, a majka biva oslobođena. Čiča miča gotova je priča (jel' netko zna sa kakvim č-ovima i/ili ć-ovima se piše čiča miča?).

Glavna poruka filma je jasna, pa gdje su onda te opasne veze?

E sad, sjeća li se itko onog majmuna koji je pijan i bez vozačke dozvole u svom BMW-u ubio dvije makaranke, pa potom bio oslobođen služenja ikakve kazne samo zbog toga što je sin ugledne i imućne obitelji, koja ga želi nastaviti školovati negdje u Švicarskoj (tako nekako je otprilike zvučalo ono idiotsko obrazloženje suca, ako se ne varam)? To je priča koja mi je prva pala na pamet, ali bez brige iz širokog repertoara mita i korupcije, ali i načina na koji funkcionira moderni poslovni svijet i društvo, sigurno bi se moglo iskopati još sličnih.

Sad povucite paralelu sa: Dumbova majka biva oslobođena nakon što on postaje slavan i bogat. Iako se to ne vidi u filmu, očigledno se podrazumjeva da je Dumbovu majku ravnatelj cirkusa oslobodio nakon što je njen sinčić postao glavni izvor prihoda. Ili ovako, da bi Dumbo majku izvukao iz zatvora, morao je postati slavan, bogat i moćan.

Očito je da nas čak i crtići iz vaše i naše mladosti podučavaju da kad si bogat i moćan, vrijede neki drugi zakoni. Teške riječi, jel' da?

(sat filozofije kao posljedica razmišljanja o postu)

Jednom netko mudar reče da je mržnja moćnija od ljubavi, jer zaista voljeti možeš relativno malu količinu stvari i ljudi u životu, dok istim intenzitetom mrziti možeš mase. Mislite da je ovo kretenizam? Razmislite. Koliko puta u životu ste čuli nešto kao: "Mrzim sve srbe / hrvate / bosance / amere / ruse / kineze / crnce / pedere / pedofile / kurve / plavuše / crnke / sponzoruše / djecu / odrasle / muške / ženske / plave / bile / žute / crne / crvene / itd."? A koliko ste puta čuli nekoga da kaže da ih sve voli? A i ako poneko ponekad kaže da ih voli, voli li baš sve njih istim žarom? Istina je, općenito gledano, ljubav je vrlo koncentriran i jezgrovit osjećaj, dok je mržnja daleko sveobuhvatnija i disperziranija.

Ne vjerujem ljudima koji kažu da ne mrze nikoga. Oni: ili lažu (najčešće jer se boje osude društva), ili pokušavaju negirati sami sebe (zbog pretjerane samouzvišenosti), ili negiraju mržnju (zbog nedostatka psihofizičke snage da se suoče sa predmetom svoje mržnje), ili možda samo namaju baš neke mentalne sposobnosti za introspekciju. Neću se dublje osvrtati na onaj klasični paradoks koji matematički dokazuje da je mržnja u čovjeku neizbježna: mrzim ljude koji mrze, ili prezirem ljude koji preziru, ili imam predrasude prema ljudima koji imaju predrasude.

Pa dakako da i ja imam svoje mržnje. One su dio svakoga od nas, pa nisam niti ja izuzetak. Čovjek sam i bilo bi krajnje glupo i licemjerno od mene da ih negiram bilo pred samim sobom bilo pred vama (koje sve skupa neizmjerno volim). Neću sad nabrajati baš sve što mrzim, ali recimo od svega navedenoga na početku teksta, a kao što sam već i ranije rekao, mrzim sve pedofile. Homoseksualce, ne mogu reći da mrzim, nego ih ne razumijem, i njihova seksualna preferencija mi je apsolutno odvratna. Odnosno, ne mrzim ih sve dok njihov stil života i njihova ideologija, ponašanje i propaganda ne narušavaju integritet mog života i mojih osobnih moralnih načela. A to se znalo događati. Mrzim i neke dijelove sebe (izvana i iznutra). Jer kada ne bih, to bi značilo da se smatram jebeno savršenim, a to bi bilo jebeno prepotentno od mene. A mrzim prepotentne ljude. Nadalje, mrzim sve ljude koji žive da bi mučili i/ili ubijali druge ljude. I time sad dolazim do:

Možete li zamisliti društvo u kojem nema mržnje? Jednostavno, to bi bilo društvo u kojem bi svatko mogao raditi što god želi. Nitko nikoga ni zbog čega ne bi mogao mrziti, pa time niti osuđivati. I sve bi to bilo super kad nitko ne bi radio ništa što bi nekome drugom štetilo ili škodilo, na bilo koji način. Mržnja je ono što ima pojedinac, pa posljedično i kompletno društvo, spram recimo masovnog ubojice ili silovatelja djece. Kada je ne bi bilo, ne bi bilo niti razloga za odstranjivanje takvih bolesnih elemenata iz društva. Mržnja je potpuno prirodni mehanizam za samoliječenje društva.

Mržnja je dakle sastavni dio temelja na kojem počivaju društvene norme i pravila ponašanja. Nije jedini dio, ali je svakako jedan bitan dio.

Mržnje mogu biti utemeljene (konstruktivne) i neutemeljene (destruktivne). Zbog naše ponaosob subjektivne ljudske prirode, većina ih vjerojatno nije utemeljena, pa time niti konstruktivna. Naši osobni svjetonazori se tokom života mijenjaju, a naše mržnje skupa s njima. Ponekad se dogodi da shvatimo da je neka od naših mržnji neutemeljena i shvatimo da smo pogriješili. Ispričamo se, i ako je moguće, pokušamo popraviti stvar ili snosimo posljedice. Ali u tim situacijama pokolebanih i povrijeđenih osobnih vrijednosti, zna se dogoditi da reagiramo po principu pretjerane generalizacije i uvjerimo se da su onda sve naše mržnje neosnovane. To vodi u življenje u negiranju, postepenom rastu naših unutarnjih konflikata i konačno – u totalni raspad ličnosti.

Jučer je stvarno bio tematski dan. Iako sam se nedavno već osvrnuo na ovu tematiku (vidi "Dajte Život Za Našu Djecu" malo niže), ova tema je jučer konačno eksplodirala i pratila me na svakom koraku. Očito se neki ipak nisu odazvali mojoj humanitarnoj akciji.

Šetajući blogovima, prvo sam ujutro pročitao nekoliko postova uvaženih kolega. Neki su stvar pošteno obradili i napisali bolje nego što bih ja to učinio. A i većina psovki uključuje vokabular, ideju i formu za koje ja ne bih imao dovoljno mašte. Zatim je rano popodne uslijedila prva jednosatna diskusija na ovu temu. Pa sam onda pročitao članak na poleđini Jutarnjeg. Pa onda druga jednosatna diskusija. Ali konačno, da se i večer odradi u revijalnom tonu, na HRT-u: reekranizacija ekranizacije Nabokove Lolite!

Tu sam puko.


Lolita Vladimira Nabokova tehnički nije knjiga/film o pedofilu!!! Medicinski kriteriji za dijagnosticiranje pedofilije su slijedeći:

1. Intenzivne, seksualne fantazije, seksualni nagoni, ili ponašanje koje uključuje seksualnu aktivnost sa predpubertetskim djetetom ili djecom (13 godina i mlađa), koje se učestalo ponavljaju kroz period od 6 mjeseci ili više.

2. Osoba djeluje na ove potrebe, ili seksualne potrebe ili fantazije zbog poremećaja ili interpersonalnog problema.

3. Osoba ima najmanje 16 godina i najmanje je 5 godina starija od djeteta ili djece iz kriterija 1.

Napomena: Ne uključivati osobu u kasnoj adolescentskoj dobi koja je u trajnoj seksualnoj vezi sa 12 ili 13 godišnjim djetetom.

I tako, Humbert Humbert, lik kojeg tumači Jeremy Irons nije pedofil, jer slučaj pada u vodu po kriteriju 1.: djevojčica, predmet njegovog iživljavanja, ima 14 godina. On je efebofil. A jel? Vid' stvarno. Onda dobro.

Svoje dojmove o filmu, a i o životu općenito, možete pisati na:
http://www.pnvd.nl/contact.html


Smrtno sam ozbiljan. Bilo zatvor, bilo moj život, su mala cijena za to da svoju djecu jednog dana, ako bude potrebno, branim i oružjem. Vjerujte mi, neće mi biti teško. A i ne kanim ubijati niti ljude niti životinje. Samo pedofile.

Prije 17 godina počinio sam težak zločin.

Davne A.D. MCMLXXXIX (1989), bio sam još uvijek balavi srednjoškolac, ali sa već pošteno usmjerenim glazbenim svjetonazorima, više-manje vrlo nalik onim današnjim. Bilo se već i u Jabuci, i na pokojem koncertu, a i podosta crnih majica i košulja je okusilo slanoću moje kože.

Dan ranije, prijatelj iz razreda me pitao - "Sutra Pixiesi u Kulušiću. Idemo?" - Prilično nezainteresirano sam odgovorio - "Ma ne znam, čuo sam jednu pjesmu od njih. Nije da mi se ludo ide." - "Daj ajmo. Biće dobro" - "Ma ne. Vi odite, ja ću preskočiti ovaj put." - ostao sam pri svome. Nisam otišao. Joj Romane, samo da si me pitao još jedanput... Išao bi. Ma sigurno bi. Ma ne bi - samo pokušavam naći krivca.

Dan nakon koncerta, slušao sam 101-cu i osjećao se kao na streljanju. Red komentara - hvalospjeva iz studija, pa red pjesama, pa opet red komentara, red pjesama... Redovi komentara su mi vezivali oči i ruke, davali mi cigaretu i pitali za posljednju želju, a redovi pjesama potom okidali salve ravno u srce. Blijedo sam sjedio pored radija, lupao glavom u zid i priznavao si: "Propustio si nešto veliko, majmune!". Onaj uvodni "uuuuuu" u Where Is My Mind, sledio mi je krv u žilama, a sve osim kosti ogolile su one cvileće gitare. Ona zadnja dva "uuuuuu"-a preostale kosti i samo duh u njima lansiraju u Svemir. Kako sam mogao biti tako glup. Zašto si nisam dao truda provjeriti što propuštam?

Što sam prije mogao, nabavio sam Surfer Rosa - njihov prvi, i meni osobno, najdraži album. Ujedno i jedan od meni najdražih albuma uopće. Pod, kako se to mudro kaže, produkcijskom palicom Stevea Albinija, čudnovate legende glazbene industrije (Big Black, Rapeman), utemeljen je zvuk Pixiesa i začet kompletan novi zvuk glazbe 90-tih godina minulog stoljeća. Možete li zamisliti Nirvanu i kompletnu grunge scenu bez ovog sjemena? Nikako! Slušajući samo onaj zadnji desetosekundni tužni gitarski solo na kraju Cactus-a, mogu zamisliti Anthonyja Kiedisa i Johna Frusciantea kako grade cijeli Californication. Ili onaj inovativni Albinijev zvuk bubnja. Uh. A gitare... A gitare... Dragi Bože - te gitare! Dame i gospodo - Joey Santiago. Gitarski zvuk Pixiesa je apsolutno nemoguće opisati - previše je raznolik. Pokriva sve, od onih cvilećih mračnih zvukova koji su u stanju isisati emocije i iz kamenog budističkog svećenika, pa do onih pravih blues tonova uz koje se prevareni muževi pijani jadaju barmanima za šankom. I sve to često unutar jedne jedine pjesme. Pre jake su. Kim Deal je u cijeloj toj priči fantastičan element. Ona svojim glasom, basom i stasom iz prikrajka drži uzde životinje Pixies, i pazi da ne pređe na krivu stranu granice između prekrasne, melodiozne, žestoke kakofonije i potpuno neslušljivog nesklada. Ako ne razumijete što želim reći, samo poslušajte refren od River Euphrates, koji bi bez njenog vokala vjerojatno zvučao kao obična dernjava, a ovako je itekako moćna slika divlje bujice rijeke Eufrat (ok, možda sam ja to zabrijao, ali meni to baš tako zvuči i nemojte mi to kvariti). Ima taj prekrasni specifični glas koji nevjerojatno prirodno nadopunjava vrištavi glas karizmatičnog vođe Blacka Francisa.

Večeras sam dobio priliku iskupiti se za zločin koji sam počinio prije 17 godina.

Ovaj put ću hotimice biti totalno ljigav, i iskoristiti onaj stari dobri cliche - večeras je nad Zagrebom lebdio duh prošlosti. (Drugi put u 2 tjedna, ali izgleda da je ovo tematsko ljeto.) Pixiesi su, jednom riječju se lijepo može opisati vizualni doživljaj na sceni - statični. Zlobnici će reći da je to jer su se nakon svih ovih godina i poprilično zaokružili, ali nije tako. Frank Black, dok je bio i mlađi dječarac, puniji snage i manje pun... pa... punoće, imao je identični performace. Ako ih bolje pratite, oni su uvijek bili i ostali statični na sceni, do te mjere da im je čak i raspored na bini ustaljen - iz našeg kuta: naprijed Frank, Joey lijevo, Kim desno, i David na bubnjevima iza Franka. (Osim lijenosti,) mogu naći dva dobra razloga za to: Prvo, koncentriraju se na zahtjevnu glazbenu izvedbu, pa nemaju vremena još i drljati okolo po sceni, samo da bi nama to dobro izgledalo. Drugo, to im je image - taj genijalni kontrast između vizualnog doživljaja i njihovog jakog zvuka. A taj zvuk... taj zvuk...

Nisam ništa baš puno znao o njihovoj uobičajenoj koncertnoj setlisti, pa sam se malo pribojavao da će podleći pritisku hitova sa dva druga albuma (Doolittle i Bossanova), i odraditi posao onako dodvoravački. Ali ne, ipak na uštrb nekih možda poznatijih pjesama (There Goes My Gun, Velouria i Dig For Fire, recimo), sa Surfer Rose sam večeras čak čuo i meni puuno draže, a manje poznate - Bone Machine, Broken Face, Cactus, Vamos i već spomenuti River Euphrates. Naravno, uz one poznatije, Where Is My Mind i Gigantic. Još da je bilo i Break My Body i Oh My Golly (koju od milja zovem naš domaći raspašoj) i nitko sretniji od mene. Iznenadio sam se također kad su odradili i one manje poznate, a fenomenalne, pjesme sa druga dva albuma: Tame, Crackity Jones, i nepravedno zapostavljeni dragulj - Gauge Away. Sve pjesme bile su vrhunski odrađene - kirurški skinute sa albuma. Možda je i falilo malo improvizacije, ali svejedno... Bravo dečki i cure, tako se to radi!!!

Prije koncerta sam se sa suprugom nabrijavao slušajući Doolittlea (onako, kao ponavljanje gradiva 5 minuta prije ispita), i kod "Hey", dobro poznavajući svoju emocije, rekao: "E ako ovo danas čujem uživo...". I da - jesu - opet su se navlažile oči onom izgubljenom šesnaestogodišnjem majmunu u meni.

17 godina kasnije, sada već kao mulac u svojim debelim tridesetima... ovu ljetnu noć dočekat ću bar malčice čistiji od svog jednog davnog grijeha.

Po prvi puta u povijesti (ma vjerojatno nije, al bar koliko ja znam), donosim Vam, cijenjeni moji čitatelji, jednu vijest u više inačica, od kojih je svaka prilagođena jednoj inteligencijskoj skupini. Potražite IQ interval unutar kojeg se nalazi vaš i jednostavno pročitajte vijest, formom prilagođenu vašim intelektualnim mogućnostima. Iza svake inačice, slijedi razmišljanje čitatelja. Diskrecija zajamčena. A gdje se nađete - nađete se.


IQ 0 - 50: ... Ma nema veze.

...


IQ 50 - 90: Milou i njegova supruga su danas popodne baš kupili karte za koncert Pixiesa! Koncert će se održati u nedjelju 16.07.2006 na zagrebačkoj Šalati u 21:00. ;)

Que?


IQ 90 - 110: Milou je kupio karte za Pixiese.

To je sad, 16.07.2006, u nedjelju, jel'da? (potvrđuje pretpostavku na googleu) Da, u 21:00. Bog zna jel' mu ide i žena? A valjda ide, išla je s njim i na Morrisseya. Cool! ;)


IQ 110 - 140: Dave Lovering, Joey Santiago, Kim Deal i Frank Black su danas popodne potvrdili da će u nedjelju 16.07.2006 doći u Zagreb vidjeti Miloua i njegovu suprugu.

Dave, Joey... ko? Koji k...? Ma to je sigurno neka zajebancija. A čekaj, Frank Black mi zvuči poznato. Da znam to je onaj pjevač iz Pixiesa. Aaaaaaaaaaaaa. Milou i žena mu su valjda danas kupili karte za koncert. Da, slaže se, koncert je baš tog datuma. Dobar, dobar. :D


IQ 140 - 170: Uraaa!!! :D

Hmm... Dakle, Milou je veseo. Zbog čega? Da vidimo... Naslov posta mi zvuči poznato. Da, da, kao parafraza imena jedne pjesme. Da, čekaj da se sjetim... E da! Monkey Gone To Heaven. Od... od... od Pixiesa! Pa da, Pixiesi nastupaju u nedjelju u Zagrebu na Šalati. A-ha - tu smo dakle, kaže - "Dogodit će se"! Dakle, Milou ide na taj koncert. Da, točno, već je i bilo pisanja o tome tu na njegovom blogu. Pisao je i o Morrisseyevom koncertu. Tamo je napisao da je išao i sa suprugom, pa zašto bi sad bilo drugačije. Konačni zaključak: Milou i njegova supruga su danas kupili karte za nedjeljni koncert Pixiesa. Kak' sam dobar/dobra. :)


IQ 170 - 200: Ommmmmmm.

1. Ommm -> Hinduski molitveni slog -> Siddhartha -> Herman Hesse -> Igra Staklenih Perli -> Blago -> Otok -> Samoća -> Duh -> Casper -> Film -> Hollywood -> Slava -> Novac -> Trgovina -> Kupovanje.

2. Ommm -> Jedinica otpora -> Elektronički element -> Elektronički sklop -> Integrirani krug -> Računalo -> Igra -> Kartanje -> Karta.

3. Ommm -> O.M. -> Olympique de Marseille -> Nogomet -> Svjetsko Prvenstvo -> Zinedine Zidane -> Čarobnjak -> Vilenjak -> Pixie -> Pixies.

4. Jednostavno: Očito su Milou (čiji je ovo blog) i njegova supruga (ona je bila i na koncertu Morrisseya s njim, pa će vjerojatno i opet) danas kupili karte za koncert Pixiesa. Da, koncert je, ako me fotografsko pamćenje još uvijek dobro služi, u Zagrebu na Šalati 16.07.2006 u 21.00.

I za ovu glupost sam ja potrošio/potrošila 0.1432 sekunde? Bez veze.


IQ 200+: ...

Da, znam.

Imaj hrabrosti i pokaži svoje pravo lice! I jubilarni 666-ti posjetitelj je...

(Uputstvo: Ako na malom brojčaniku u lijevom stupcu piše 000666, ostavi komentar: "Ja sam.". Unaprijed zahvalan, vaš Milou)

(P.S. Nije da brijem na to, nego mi je samo zabavno.)

Ovo je Nesportski post, jer nije post o sportu. Toliko je nesportski, da će mi biti prilično teško uokviriti ga u nekakvu suvislu kompoziciju sa glavom i repom.

Čitatelj: Milou, pratiš nogomet?
Milou: Nisam neki veliki navijač, ali pogledam utakmicu. Ono, drago mi je vidjeti dobar nogomet.

Čitatelj: Misliš li da su Talijani žabari/cigani/smradovi/štogod?
Milou: Ne. Nisam ksenofob. Nemam bitnijih predrasuda prema ljudima ili nacijama. Volio bih kad bi to moje osobno mišljenje dijelilo više ljudi.

Čitatelj: Jesu li Talijani zasluženo prvaci svijeta?
Milou: Da. Pobijedili su ostale momčadi na prvenstvu. Prema pravilima tog natjecanja zaslužili su taj naslov.

Čitatelj: Ima li boljih momčadi od Talijana?
Milou: Vjerujem da ima. Što pogreškama i previdima sudaca, što pukom nogometnom srećom, u nekoliko navrata nisu izgubili od momčadi koje su objektivno imale dovoljno sportske vještine pobijediti ih. Ali to je nogomet.

Čitatelj: Da li Talijani igraju najljepši nogomet?
Milou: Za mene ne. Osobno mi se ne sviđa taj stil igre. Više poštujem tehniku, dovitljivost, spretnost, brzinu i kombinatoriku koje krase neke druge momčadi. Nisam čak niti uživao u onoj polufinalnoj utakmici Italija - Njemačka, o kojoj svi pjevaju hvalospjeve.

Čitatelj: Jesu li Francuzi bili bolji u finalu?
Milou: Prvo poluvrijeme je bilo fifty-fifty. Ali u drugom poluvremenu, i produžecima - da, daleko bolji. Za mene osobno, nogomet je još uvijek igra u kojoj je cilj zabiti gol, a ne ne-primiti ga. Čini mi se da su Francuzi daleko više težili k tom cilju.

Čitatelj: Pa nije li ovo onda ipak post o sportu?
Milou: Nije. Sad ćete vidjeti.

Milou otima mikrofon i započinje svoj monolog:

Taj kratki incident sa Zidaneom i Materazzijem, ako krenete malo razmišljati o njemu, daleko premašuje okvire nogometa i sporta uopće, i otvara onu kutiju sa mnoštvom pitanja i nešto manje odgovora. Religijskih pitanja se neću doticati. Kratki opis događaja:

U 109-oj minuti utakmice, Zinedine Zidane udara talijanskog igrača Materazzija glavom u prsa, nakon čega ovaj potonji gušeći se pada na travnjak. Nakon konzultacija sa pomoćnim sucima, glavni sudac daje Zinedineu Zidaneu crveni karton za kojeg je time igra, a bit će i karijera, završena. Materazzi se podiže i neokrznut nastavlja igru.

Na isti način mogao sam započeti i neku drugu priču bez konteksta. Na primjer:

U proljeće 1991 godine, Hrvatska je poslala svoje redarstvene snage prema Korenici i Plitvičkim jezerima...

Da me ne shvatite pogrešno, Zidane je u svakom slučaju zaslužio crveni karton. Prekršio je pravila nogometa.

Pa čime je to jedan obični Materazzi isprovocirao takvu reakciju od Zidanea? Nije bitno čime! Bitno je samo to da se radilo o nečemu što je uvrijedilo Zidanea osobno. Ne nešto što bi uvrijedilo mene ili vas. Nego njega.

Reći ćete: da, ali nije trebao tako reagirati. Vjerojatno, za opće dobro - nije. Ali ne sudite čovjeka prema sebi i svojim moralnim načelima. Zidane je čovjek i ima svoja osobna načela. Drugačiji je od svih nas, kao što smo i svi mi međusobno različiti.

Zato skidam kapu nemoćnom Zidaneu i njegovoj slijepoj gluposti da stane u obranu svojih životnih vrijednosti. Pokazao je da su one vrijednije i od reputacije i od države i od općeg mnijenja.

Svršila je još jedna topla pariška proljetna noć. Ptice sa stabla ispred kuće počele su svoj uobičajeni jutarnji cvrkut. Slatki zvuk kraja radnog vremena. Polako se danilo.

Nekoliko minuta u tom jutarnjem polumraku, samo je ležao tu na krevetu kraj mene. Šutila sam i promatrala ga. Nikuda mi se više nije žurilo. Poznajem ga već neko vrijeme - jadnik u svojim tridesetim, njegovane brade i još uvijek mladenačkog buntovnog oštroumnog pogleda. U biti zanimljiv. Disao je sve polakše i osjećala sam kako mu se tijelo napokon počelo hladiti. Odmarao se od svoje maestralne predstave. Da "maestralne", možeš mislit. Istina, uvijek bio je vrlo drag. Večeras je donio vino i cvijeće, a i poklonio mi je i ovu ogrlicu. Ali nije ni do koljena onom od neki dan... Da onaj je bio dobar. Vrlo obdaren i vrlo, vrlo vješt. Kamo sreće da je više onakvih. Ali dobro – i ovo je dio posla.

Ah, taj osjećaj moći. Uživam gledati sve te jadnike. U svojim bijednim životima svi oni mogu biti liječnici, mesari, vrtlari, pravnici, vojskovođe, kraljevi... bilo što. Kada su tu, sve to im ništa ne znači. Bezvrijedni su. Oni su nitko i ništa. Tu predamnom su samo nevjerni muževi, balavi djevci, perverzni starci i ostali nevoljeni i neželjeni mužjaci, spremni potrošiti svoj imetak. Neki i pravo bogatstvo. Svi su oni samo podanici ispraznosti svojih bijednih života. Jebite se. Ja sam vaša božica! Barem u ova četiri zida, ja sam jača od vas i nepobjediva!

- Već se dani... - konačno je promucao. Probudio se iz mrtvih. Kurac mu je sada izgledao smiješno, ovako smežuran, nemoćno obješen preko trbuha. Zar sam to imala u ustima prije nepunih sat vremena? Na to je on osuđen? Smiješno.

- Da, jutro je. - prezrivo sam odbrusila, uživajući u njegovoj dezorijentiranosti i iscrpljenosti. E moj slikaru, ovo je moje remek-djelo!

Krenula sam da ću ustati sa kreveta, već sam bila i obula svoje sandale, kad javi se opet on tihim glasom:

- Još samo nešto. Ako bih te smio nešto zamoliti?

- Reci...

- Tako mi je jako lijepo sa tobom. Prekrasna si. Volio bih te skicirati, pa onda pokušati prenijeti na platno.

- Joj vi slikari, svi ste isti. - podrugljivo sam se nasmijala i svjesno izostavila zahvalu na komplimentu. U ova moderna vremena ima ih stvarno na svakom koraku. I, nažalost, i u svakom krevetu.

- Molim te.

- Ne. Moram se naspavati. – oboje smo znali da ću pristati, samo sam htjela vidjeti koliko nisko će se opet spustiti.

- Molim te. Platit ću dvostruko.

- Ne.

- Molim te. - kleknuo je i sklopio ruke.

- Dobro, samo ustani. Izgledaš mi dovoljno patetično i bez toga. – ponosno sam odnjela još jednu pobjedu!

Iz kaputa je izvukao arak papira i komad ugljena i sjeo na mali tronožac u kutu sobe. Čini mi se da je sve ovo imao unaprijed pripremljeno.

- Okreni se prema meni.

Nije mi se nimalo svidio taj zapovjednički ton, nehotice pronikao vjerojatno iz njegovog stvaralačkog zanosa. Ošinula sam ga pogledom i dala mu na znanje gdje mu je mjesto. Brzo je shvatio i skrušeno se vratio svom papiru. Počeo je crtkarati. Brzi kratki potezi. Nervozni. Natjecao se sa vremenom nakon kojega je znao da će meni popustiti strpljenje. A onda neću imati milosti. Tu i tamo sam još i zlobno zijevnula da ga podsjetim da mu vrijeme ističe, a on bi svaki put nervozno ubrzao crtanje.

- Hoće li ti smetati ako pozovem služavku da umeđuvremenu malo počisti? - kurtoazno sam ga upitala da prikratim dosadu.

- Ne. - bio je svjestan da mu, u porazu, pravo izbora nije bilo stvarno ponuđeno.

Pozvala sam svoju služavku. Nakon svake mušterije, ona bi uvijek šutke promijenila posteljinu i nježno me okupala vlažnom krpom. Bila je vječiti svjedok poraza mojih protivnika na ovom bojnom polju.

- Odnesi i ovo cvijeće, molim te. - zamolila sam je.

- Trebate li još nešto?

- Ne. To je sve. Samo pričekaj vani i otprati mog prijatelja kad bude izlazio i onda si slobodna do navečer.

Slikarčić je još je nekoliko minuta crtao. I konačno...

- Evo, gotovo. Pogledaj. - pružio mi je crtež.

- Sviđa mi se. Čini mi se da si me malo i zaoblio. Kako ćeš je nazvati?

- Victorine?

- Bez imena, Edouard. Možeš je nazvati...

- Olympia?

Eto, došlo je vrijeme da i ja zakoračim u treće tisućljeće.

Već duže vrijeme sam razmišljao o tome da si uzmem ADSL. Potreban mi je kako za posao, tako i za razonodu, ali ono najbitnije, trebao mi je pojeftiniti račun za internet. Problem je u tome što se dugo vremena nisam mogao odlučiti između dvije opcije ADSL priključka (da ne ulazim sad u detalje), pa sam skoro umro od gladi kao onaj magarac među dva plasta sijena...

No eto... konačno prerezah Gordiski čvor i uzmem taj paket 512kB/128kB MaxADSL (512-kilobita u sekundi dolje-punjenja i 128 kilobita u sekundi gore-punjenja). Ma vidi čuda neviđenoga, pri tom mi i pokloniše pravi pravcati iPod Shuffle. Zgodno, zar ne?

Nije prošlo možda dva tjedna, a od davača usluge dobio sam e-mail čestitku ugodnog promotivno-informativnog sadržaja da se automatski, njihove dobre volje i altruizma radi, (više-manje) udvostručuju brzine prijenosa. Sada ću imati 1MB/192kB. Mrak! Uz malo matematike i vrlo jednostavnog poznavanja tehnologije, došao sam do računice da ću od sada moći mp3-je i hmm... pokoji filmić skidati nenadmašivom brzinom većom od 100kb/s (stotinu-kilobajta-u-sekundi iliti - sto-ka). Poslušavši upute iz tog obavjesnog e-maila, nekoliko dana sam nestrpljivo pričekao (učestalo provjeravajući je li došlo do promjene) i... dočekao svojih

100k!

Nakon otprilike tjedan dana, zvoni telefon:

- Dobar dan, gospodin Milou? - upita ugodni ženski glas sa druge strane.
- Daaa?
- Ja sam N.N. iz t-ttt (op.a. ne želim napisati puno ime svog davača internet usluge, pa da me onda nađu...), i imam nekoliko pitanja za vas, pa ako ste u mogućnosti...
- Izvolite.
- Kako ste zadovoljni sa ADSL uslugom?
- Sve ok. Radi super.
- Baš mi je drago. Nego, bila sam slobodna i pregledala ispis brojeva upućenih sa vašeg telefonskog broja i na vaš telefonski broj... (bla, bla... dalje nije niti bitno - nešto o tome jesam li zainteresiran za povoljniju telefonsku tarifu)

Molim?!?!? Bili ste slobodni pogledati koga sam ja sve zvao i tko je sve mene zvao??? Zar nije čak i USKOK-u potrebno barem nekakvo sudsko odobrenje za to? Samo ću natuknicom: Ljudska prava?

100k!

JA sam večeras čuo How Soon Is Now od The Smiths-a uživo.

(najdublje se ispričavam. da, namjerno sam započeo tekst sa ovom preosobnom zamjenicom u prvom licu jednine, jer odgovara smislu teksta. Biti će baš takav - preosoban, i izuzev prvog dijela, ticati će se samo mene.)

Isprva sam se nećkao bi li još večeras, ovakav - prepun emocija, pisao nešto o koncertu Morrisseya u Zagrebu. Iskreno, nećkao sam se bi li uopće pisao o tome. Ali evo, kako čitate, moj impulsivni i emotivni karakter sam vodi prste po tipkovnici.

Kada smo prvi put čuli da će Morrissey posjetiti naš grad, moja supruga je veselo uskliknula: "Idemo na Smithse!". Nije to rekla u neznanju, to je samo bila ona iskra optimizma, čije je moja ljubav vječiti nositelj. Skeptičan, hladno i proračunato sam odgovorio: "Ne ljubavi. Dolazi Morrissey." I uvijek mrzim ovo reći, ali... bio sam u pravu.

Jesam li?

Informativno. Steven Patrick Morrissey, legendarni pjevač i vođa vokalno instrumentalnog ansambla The Smiths, a već duži niz godina samostalni umjetnik, održao je večeras, u četvrtak 06.07.2006, koncert na Zagrebačkoj Šalati, sa ciljem promocije svog zadnjeg studijskog albuma "Ringleader of the Tormentors". Tijekom jednoiposatnog koncerta, Morrissey je sa svojim solidnim pratećim bandom, isprepleo većinu pjesama sa novog albuma sa četiri pjesme iz vremena The Smithsa, jednim coverom New York Dollsa i intermezzoima mini-humoreski u maniri stand-up komičara.

Subjektivno Objektivno. Ili može i objektivno subjektivno... Onako, kolektivno subjektivno... Da, kako će se većina složiti, koncert je vjerojatno mogao biti i ponešto duži. Da, nije baš neki štos vratiti se nakon bisa sa samo jednom pjesmom. Da, mogao je vjerojatno pronaći malo mjesta i za svoje ranije radove iz svojeg pozamašnog repertoara. Da, kamo sreće da je bilo još i više radova iz vremena The Smithsa. (Oooo daaa.) Da, nije bilo baš u redu u nekoliko navrata aludirati na skladbu "There A Light That Never Goes Out" i provocirati stare dobre obožavatelje, a na kraju ih ostaviti kratkih rukava. Sa druge strane, nisam baš neki štovatelj albuma "Ringleader of the Tormentors"-a (ne kanim ga baš ponovo preslušavati u skorije vrijeme), ali priznati ću da je većina pjesama na koncertu bila odrađena vrlo solidno (za moj ukus) i time bar dokazala strahoviti nedostatak kvalitetne produkcije na samom albumu. Sam Morrissey još uvijek ima fenomenalan i jedinstven glas, iako zvučna slika sa albuma možda sugerira drugačije, što se opet može protumačiti lošom produkcijom. Moz je također potvrdio svoj smisao za humor, i (više no dobrodošlom i učestalom) komunikacijom sa publikom u nekoliko navrata, što vjerojatno unaprijed osmišljenim gegovima, što svojom dovitljivošću na licu mjesta uspio izmamiti salve smijeha. (Ono sa "Look! A lot of mozzie mozzies!" je bilo fenomenalno, baš kao i ono "A 100 years ago there was a band... blah, blah... - New York Dolls!". Je li neko primjetio malčice promjenjene riječi pjesme "You Have Killed Me"?)

Na piću nakon koncerta, društvo se nekako složilo u ocjeni: 6 od 10. Ja nisam...

Subjektivno. Ja jednostavno nisam u mogućnosti dodijeliti numeričku vrijednost ovom događaju. To mi ne dopuštaju emocije. U najmanju ruku, unatoč isprepletenosti, koncert moram podijeliti na dva dijela: repertoar The Smiths-a i repertoar Morrissey-ev. (Neću tu sad niti razmišljati o onom ispadu sa New York Dollsima). Kako već rekoh, "Ringleader of the Tormentors" mi i nije neko velebno ostvarenje. Sama koncepcija koncerta mi je osrednja. Ali izvedba vrlo dobra. Pa evo, za taj dio neka bude ta šestica nagnuta na sedmicu. Ili možda na peticu?

Apsolutno Subjektivno. (Vi nabijeni sarkazmom slobodno odite na čik-pauzu. Jel 'ko ostao? Dobro...) E tu smo... U životu imam tri, možda četiri pjesame za koje mogu reći da su mi promijenile tok samog života. Te pjesme su me učinile čovjekom kakav jesam danas (ne, neću ulaziti sada u to kakav sam ja to danas u stvari, ali pošto ste svi sarkastični na čik-pauzi... Niste? Što čekate?). To je onaj trenutak u životu kada shvaćaš da ti se život naočigled mijenja za sva vremena. Nepovratno. Neki novi duhovi otimaju tijelo.

How Soon Is Now je jedna od njih.

Nemojte me krivo shvatiti, How Soon Is Now mi nije najdraža pjesma od The Smiths-a. Ne, nije. A i Girlfriend In A Coma, i Panic su mi također drage. Posebno i Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me, na čije prve zvukove su mi se pošteno navlažile oči i zgrčile usnice. (Da još uvijek sam muško, hvala na pitanju sarkastični ljudi.)

Ne želim ići sada još i u detalje kako, gdje i zašto mi je ta pjesma toliko značajna. To nije niti toliko bitno za ovaj post. Bitno je samo to da - je. Meni. JA. Onaj JA sa početka teksta.

Večeras sam je čuo u živo. Morrissey je stajao tamo na bini i pjevao How Soon Is Now. Nakon toga, ništa mi više na koncertu nije bilo bitno. Nakon toga, mogao je sići sa pozornice i, što se mene tiče, otići kući. Mogao je i ostati stajati i šutiti. Nije bilo bitno. Jednostavno - više ništa nije bilo bitno.

Ponovo sam prisustvovao onom jednom davnom trenutku rađanja onog drugog, novoga mene.

Ležao sam na krevetu sa djevojkom. Ničim izazvan, upitao sam je:

- E'o, kladim se u $500.000 da iz tri puta ne'š pogodit' broj između 1 i 10 kojeg sam zamislio. - uvjeren u dovitljivost svoje trik-pitalice, ponudio sam cifru koju naravno niti sam imao, niti ću vjerojatno ikad imati.
- 3.33 (tri-cijela-tridesettri)? - ispali ona prvi pokušaj. Oblio me hladan znoj.
- Ne - rekao sam glasno i samouvjereno, da joj pokušam pokazati kako je potpuno na krivom tragu.
- 5.55 (pet-cijela-pedesetpet)? - nije se dala smesti.
- Ma kakvi - pulsiralo mi je u glavi.
- 4.44 (četiri-cijela-četrdesetčetiri)? - reče smireno, ne smetena činjenicom da joj je to zadnji pokušaj.

Ako sam ikada ikome pomislio lagati, to je bilo tada. Mogao sam lijepo reći: "Ma ne - sedam!" Ali šok i nadrealnost cijele te situacije u trenu su mi isisali istinu iz grla. Hrapavim i nesigurnim glasnom, kao da priznajem najteži grijeh, rekoh:

- Da.
- Duguješ mi pola milje dolara - rekla je potpuno mirno i staloženo kao da se dogodilo nešto sasvim uobičajeno.

Nekoliko trenutaka sabirao sam u glavi netom protekli događaj. Valjda je i ona. Kako je mogla znati da su u pitanju decimale? Ne znam. Kako je mogla znati da su u pitanju točno dvije decimale? Stvarno ne znam. A i onda, kako je pogodila broj između 1 i 10 na dvije decimale?!? Pogledali smo jedan drugoga i prasnuli u smijeh.

Jedan mali dio cifre sam uspio otplatiti. Drugi, malo veći dio sam uspio povratiti raznim drugim glupavim međusobnim okladama. Treći i najveći dugujem i dan danas.

Na današnji dan prije točno 13 godina upoznao sam osobu sa kojom ću provesti život. Ljubavi, sretna ti godišnjica - tvoj Milou.

Ponedjeljak je. Ništa više nije potrebno reći da bi se opisale okolnosti, osim da još i kiša neumorno pada. Žena, dijete i ja autom ulazimo na parkiralište naše zgrade. Dolazimo do našeg parkirnog mjesta, a tamo veliki uglancani crni Audi sparkiran po sredini one crte koja dijeli naše parkirno mjesto od mjesta pored. Jedan od onih bisera koji valjda vođeni svojom glupošću, bahatošću, samoživošću i sebičnošću uspije svojim autom zauzeti dva parkirna mjesta. Blago njima - cijeli svijet je stvoren samo za njih.

Iako smo i supruga i ja prilično pristojni ljudi, već koliko to već suvremeni način života dopušta, ta scena je bila prejaka da ne bi otrgnula iz naših usta pokoju ružnu riječ. Stajali smo tako koju minutu, i razmišljali što učiniti. Baš u tom trenutku dolazi do tog svog Audija jedna od onih naperlitanih sponzoruša - slika vlasnika zaprepašćujuće je odgovarala gluposti njenog remek-djela.

- E'o, glupa babetina. - promrmljao sam si u bradu.
- Da, glupa babetina - potvrdila je polu-naglas žena.

Spodoba je ušla u auto i pomaknula ga. Mi smo se uparkirali. Izlazimo i mi i ona van iz automobila. Tišina.

- Maamaaa? - glasno se javi naše trogodišnje čedo.
- Molim ljubavi? - uzvrati supruga.
- Jel to glupa babetina?
(Opet tišina...)
- Ha? Jel to glupa babetina? Jel je? Jel to glupa babetina? - ponovi dijete još glasnije.

Naravno da je čula. Ne dižući pogled sa poda, odletjela je sa mjesta zločina što je prije mogla. I neka je.

Djeca su naš veliki potencijal protiv ljudske gluposti.

Izrazita nam je čast ovim putem pozvati sve pedofile da se u petak 7. srpnja 2006, odazovu velikoj međunarodnoj dobrotvornoj akciji kolektivnog samoubojstva, pod nazivom

Dajte Život Za Našu Djecu

Kako: Budite kreativni! Iskoristite prvo što vam je pri ruci. Najdomišljatije očekuju vrijedne nagrade. (Ocjenjivat će se i kvaliteta i učinak)
Gdje: Bilo gdje! Preporučujemo komoditet i toplinu vlastitog doma.

Unaprijed se zahvaljujemo, u nadi za što većim odazivom.

U slučaju lošeg vremena, akcija se ne otkazuje. Za sve daljnje informacije obratite se vlastitoj savjesti.

---------------

It is our great pleasure to invite all pedophiles to a big international charity action of collective suicide on Friday, 7th July 2006:

Give Your Life For Our Children

How: Be creative! Use the first thing at your reach. Valuable prizes for the most ingenious contestants. (The quality and effect will be valued as well)
Where: Anywhere! We recommend the warmth of your very home.

We would like to thank you in advance, and we hope for a large response.

In case of bad weather, the action will not be cancelled. For further information, turn to your consciousness.