Znam da ti ovo sada ništa ne znači. Hvala dragom Bogu da je tako. Ali ja ću ovo svejedno napisati.
Možda ću sada ispasti priglup, ali iskrenost u meni je uvijek bila i ostala jača od ponosa i straha... Nikad baš nisam uspio do kraja dokučiti značenje onog prvog uvodnog skeča u Monty Python's The Meaning Of Life. Onaj čudni, tjeskobni, kaotični dio u kojem nekolicina potlačenih robova nekakve trulokapitalističke tvrtke odluči silom izvojevati svoju slobodu. Hmmm... Nezainteresiran tom uvodnom sekvencom, tada još kao klinac, prosudio sam da to nije film koji želim pogledati do kraja. Nije me zanimao. Pritisnuo sam Stop na staroj Beti prije nego što su buntovnici stigli doslovno dignuti sidra te svoje zgrade i otploviti u bijeli svijet. I neka sam.
Bio sam još dijete. Neopterećeno, nevino i zaigrano. Taj film onda još nije bio za mene.
Nekoliko godina kasnije, nekako baš u trenutku kada mi je to vjerojatno najviše i trebalo (ajde - u predpubertetsko do pubertetsko doba), konačno sam ga pogledao od početka do kraja. Po prvi puta u životu sam se zamislio na način na koji to već odrasli ljudi čine. Svijet je iznenada postao veći, a život narastao još više oko njega.
Ljubavi, uživaj bar još neko vrijeme u ovim trenucima u kojima ovaj film još nije za tebe. Sretan 3. rođendan želi ti tata Milou.
Post je objavljen 25.07.2006. u 03:15 sati.