Marketing
Kolumbo
Kao i svakog radnog dana, negdje oko dva sata, Gordan je stajao na vratima svoje trgovine i pušio cigaretu. Tužna zamišljena pogleda otpuhivao je plavičasti dim Kolumba u sparinu ranog gradskog poslijepodneva i promatrao očigledno siromašnu, bijedno obučenu, stariju ženu kako kopa po smeću obližnjeg kontejnera. Izgledala je jadno. Utorak je. A ljubav je toliko daleko... Sjeća se - prije nešto više od tri mjeseca bila je u njegovom krevetu.
- Tatjana, volim te. - rekao joj je prvi put, dok mu je tijelo još titralo od uzbuđenja.
- Što si rekao?
Na trenutak je zastao i zamislio se nad time što je izgovorio. Ali da, po prvi puta u životu, to je stvarno i mislio.
- Rekao sam da... te volim.
- Ti to ozbiljno?
- Najozbiljnije. Vjeruj mi, nikad to do sada nisam nikome rekao.
- I ja tebe volim.
Iako su već duže vrijeme hodali, taj put su konačno pogledali jedan drugoga očima srodnih duša i poljubili se. Poljubac je sada imao jedan drugačiji, još slađi okus. Gordan je bio najveći na svijetu.
- Ali Gordane... Moram ti nešto reći... - započela je bojažljivo.
- 'oš kaj popit? - upitao ju je.
- Ne hvala. Čuj, idem u Ameriku.
- Ne'š?
- Ne. Jesi li me čuo? Idem u Ameriku.
Ovaj put mu je doprlo do mozga. Zastao je.
- Ameriku?
- Da.
- Ideš u Ameriku?
- Da.
- Pa kad?
- Za nešto manje od dva mjeseca.
- Pa na kol'ko?
- Na šest mjeseci.
- A zakaj?
- Idem raditi tamo.
- Pa imaš svoj pos'o tu. Ne kužim.
- Nije stvar novaca. To je nešto što već dugo planiram. Još od prije nego što smo se upoznali. Jučer sam dobila vizu i saznala da sigurno idem.
- Znači ziher ideš?
- Da.
- U Ameriku kažeš.
- Da.
- Pičku materinu...
- A kaj s nama? - nastavio je nakon kraćeg sabiranja misli.
- Kako to misliš?
- Pa to, kaj će biti sa nama?
- Ništa.
- Kak' niš'? Pa sad si mi maloprije rekla da me voliš.
- Znam, i to stvarno mislim. Vjeruj mi. Ništa se neće promijeniti. Samo se šest mjeseci nećemo vidjeti.
- A u kurac, pa nemo'š mi to sad radit...
- Molim te, razumi me, ovo mi je stvarno bitno. To je nešto o čemu sanjam cijeli svoj život. Jednostavno moram sama sebi dokazati da...
- Ma jebi se. I ne vjerujem ti da me stvarno voliš. Ja bi zbog tebe otkaz'o put.
- Ma nebi.
- Bi! - podigao je glas.
- Molim te smiri se. Ništa strašno se neće dogoditi. A i svaki dan se možemo čuti. A i šest mjeseci nije vječnost. Brzo će proći.
'oće kurac.
Na brzinu se obukao, zalupio vratima i otišao. Vratio se za dva sata. Sjedila je uplakana u mraku dnevne sobe. Sjeo je pokraj nje. Iako je uspio malo ohladiti glavu, još neko vrijeme su samo sjedili i šutili. A onda ju je zagrlio i zaplakao.
- Obećaj mi... molim te mi obećaj, da ćeš mi se vratiti. Volim te. Stvarno te volim.
- I ja tebe. Vratit ću se. I ja tebe volim. Bit će sve ok. Vidjet ćeš.
Dva dana prije no što je ona krenula za Ameriku, ironijom sudbine, on je morao na službeni put u Moskvu. Razletjeli su se svaki na svoju stranu svijeta.
Otpuhnuo je zadnji dim Kolumba i bacio čik na pločnik. U tom trenutku, ona žena pored kontejnera iznenada započne neku svoju čudnu žalopojku, potaknuta nekim valjda samo njoj znanim razlozima:
- Jebem te Kolumbo što si otkrio Ameriku.
Probolo ga je. Nije znao zašto je to rekla, niti ga je pretjerano zanimala ta astralna spojnica sa običnom klošaricom. Samo joj je glasno dobacio:
- Znate kaj gospođo? Imate prav. Jebem ga i ja kaj ju je otkrio.
Post je objavljen 31.07.2006. u 00:06 sati.