(sat filozofije kao posljedica razmišljanja o postu)
Jednom netko mudar reče da je mržnja moćnija od ljubavi, jer zaista voljeti možeš relativno malu količinu stvari i ljudi u životu, dok istim intenzitetom mrziti možeš mase. Mislite da je ovo kretenizam? Razmislite. Koliko puta u životu ste čuli nešto kao: "Mrzim sve srbe / hrvate / bosance / amere / ruse / kineze / crnce / pedere / pedofile / kurve / plavuše / crnke / sponzoruše / djecu / odrasle / muške / ženske / plave / bile / žute / crne / crvene / itd."? A koliko ste puta čuli nekoga da kaže da ih sve voli? A i ako poneko ponekad kaže da ih voli, voli li baš sve njih istim žarom? Istina je, općenito gledano, ljubav je vrlo koncentriran i jezgrovit osjećaj, dok je mržnja daleko sveobuhvatnija i disperziranija.
Ne vjerujem ljudima koji kažu da ne mrze nikoga. Oni: ili lažu (najčešće jer se boje osude društva), ili pokušavaju negirati sami sebe (zbog pretjerane samouzvišenosti), ili negiraju mržnju (zbog nedostatka psihofizičke snage da se suoče sa predmetom svoje mržnje), ili možda samo namaju baš neke mentalne sposobnosti za introspekciju. Neću se dublje osvrtati na onaj klasični paradoks koji matematički dokazuje da je mržnja u čovjeku neizbježna: mrzim ljude koji mrze, ili prezirem ljude koji preziru, ili imam predrasude prema ljudima koji imaju predrasude.
Pa dakako da i ja imam svoje mržnje. One su dio svakoga od nas, pa nisam niti ja izuzetak. Čovjek sam i bilo bi krajnje glupo i licemjerno od mene da ih negiram bilo pred samim sobom bilo pred vama (koje sve skupa neizmjerno volim). Neću sad nabrajati baš sve što mrzim, ali recimo od svega navedenoga na početku teksta, a kao što sam već i ranije rekao, mrzim sve pedofile. Homoseksualce, ne mogu reći da mrzim, nego ih ne razumijem, i njihova seksualna preferencija mi je apsolutno odvratna. Odnosno, ne mrzim ih sve dok njihov stil života i njihova ideologija, ponašanje i propaganda ne narušavaju integritet mog života i mojih osobnih moralnih načela. A to se znalo događati. Mrzim i neke dijelove sebe (izvana i iznutra). Jer kada ne bih, to bi značilo da se smatram jebeno savršenim, a to bi bilo jebeno prepotentno od mene. A mrzim prepotentne ljude. Nadalje, mrzim sve ljude koji žive da bi mučili i/ili ubijali druge ljude. I time sad dolazim do:
Možete li zamisliti društvo u kojem nema mržnje? Jednostavno, to bi bilo društvo u kojem bi svatko mogao raditi što god želi. Nitko nikoga ni zbog čega ne bi mogao mrziti, pa time niti osuđivati. I sve bi to bilo super kad nitko ne bi radio ništa što bi nekome drugom štetilo ili škodilo, na bilo koji način. Mržnja je ono što ima pojedinac, pa posljedično i kompletno društvo, spram recimo masovnog ubojice ili silovatelja djece. Kada je ne bi bilo, ne bi bilo niti razloga za odstranjivanje takvih bolesnih elemenata iz društva. Mržnja je potpuno prirodni mehanizam za samoliječenje društva.
Mržnja je dakle sastavni dio temelja na kojem počivaju društvene norme i pravila ponašanja. Nije jedini dio, ali je svakako jedan bitan dio.
Mržnje mogu biti utemeljene (konstruktivne) i neutemeljene (destruktivne). Zbog naše ponaosob subjektivne ljudske prirode, većina ih vjerojatno nije utemeljena, pa time niti konstruktivna. Naši osobni svjetonazori se tokom života mijenjaju, a naše mržnje skupa s njima. Ponekad se dogodi da shvatimo da je neka od naših mržnji neutemeljena i shvatimo da smo pogriješili. Ispričamo se, i ako je moguće, pokušamo popraviti stvar ili snosimo posljedice. Ali u tim situacijama pokolebanih i povrijeđenih osobnih vrijednosti, zna se dogoditi da reagiramo po principu pretjerane generalizacije i uvjerimo se da su onda sve naše mržnje neosnovane. To vodi u življenje u negiranju, postepenom rastu naših unutarnjih konflikata i konačno – u totalni raspad ličnosti.
