Sa hladnim ljetnim jutrom u našem malom mistu, osvanuo je i nesvakidašnji prizor. Graja uzbuđene djece razbudila je i nas, koji kasno liježemo, a kasno se i budimo:

- Vidi! Morski pas!
- Di je? Ma di je?!
- Eno ga uz rivu!
- Vidi stvrano – morski pas!

Ma – odmahnuo sam glavom – nije tu rijetkost da neki od ribara slučajno u mrežu ili vršu ulovi nekog manjeg kostelja ili modrulja. A možda je opet i samo neukost kontinentalne djece, koja jednako nerijetko znaju zamijeniti morsku mačku za morskog psa. Nije sličnost baš tolika, no – događa se. U svakom slučaju, brzopleto sam zaključio da ne treba pridodavati neku posebnu pažnju toj strci i nastavio sa redovnim jutarnjim ritualima.

Tek nešto kasnije, krenuo sam drugom stranom rive na kavu, da u miru pročitam dnevni tisak. Putem naiđem na Goreta – rođaka i malomišćanskog ribara. Nije imao na licu svoj uobičajeni otočki, prefrigani osmjeh, već je više izgledao uplašeno.

- Bok! – rekoh.
- E!
- Kakvo nam se to loše vrijeme sprema? – htjedoh započeti uobičajeno ćakulanje.
- Da, loše... – smrknuo se, pa nastavio – nego jesi l' vidija šta nan je osvanulo jutros?
- Ne. Što?
- Pa evo tu – i upre prstom u kraj rive, nekih dvadesetak metara dalje. – neki je vrag potopija pasa.
- Što?
- E – potvrdio je – ...sveza mu korpo-morto ok'vrata i bacija umore.

Još kada sam na mjestu u moru uz rivu, u koje je pokazao prstom, vidio svežanj bijele plahte, sve mi je bilo jasno. Gore je nastavio:

- Pa ako ga se već namirija rišit, moga ga je odvest na Šoltu i ostavit negdi tamo ušumi. Pa bar nek' jadna beštija ima neke šanse. Ovako... Jadni smo ti mi svit - judi.

Prišao sam bliže. Srce mi je zakucalo.

Neopisiv smrad crkotine. I muhe.

Tko nikada nije vidio izmasakriranu životinju, neće znati o čemu govorim. Jedno je slučajno stradala mačka ili zec na cesti, ili pregladnjeli golub u parku, a drugo je neljudskom rukom unakaženi pas.

Mali crni mješanac, umotan u bijelu plahtu i konopom vezan za kamen na dnu mora.

Trbuh napuhnut od mora.

Izokrenute očne jabučice, napete, potpuno bijele, napol ispale iz duplji, jezivi su svjedoci muka koje je ova životinja proživljavala u svojim posljednjim trenucima, boreći se za bar još jedan dah.

Sitni valići vjetra, utišanog pod okriljem duboke vale, valjali su mu, do korijena isplaženi jezik. Tako beživotan, doimao se poput komada mlohave krpe. Gornju usnicu su već očito bile načele ribe, pa je lelujajući na morskim valovima, otkrivala jaku pseću čeljust.

Stražnja desna noga ukočeno je virila iz mora, kazujući da životinja tako mrtva pluta još od noćas.

Ja danas nisam ništa jeo. Nemam apetita.

Ja se danas ne smijem. Ništa me ne veseli.

Ja se danas ne krećem mnogo. Noge su mi slabe i koljena klecava.

Ja ću danas teško zaspati – znam. Dok mi krv ovako vrije u glavi – ne spava mi se nimalo. Slika je previše svježa.

Bijes.

Strahovit bijes.

Pička mu materina.

Neumorne zborove cvrčaka, tih kraljeva ljetnog ritma i monotonije, stišavaju sve jače i hladnije bure i tramontane, a uzavreli otočki kamen polako se gasi pod tišinom koja rasprostire samo hladni morski zrak. Sve je više konoba sa zatvorenim, masivnim, drvenim vratima, iza kojih se boduli, mahom ribari, maslinari i vinogradari, sklupčani uz upaljene peći, pokoravaju surovom nagovještaju nepovoljnijih doba.

Vrijeme je za hodočašće.

Nas troje, hladnoćom protjerani sa plaža i morskih ravnica, uputismo se te uranile kasnoljetne predvečeri u Škrip. Hrvatsku Mikenu. Bio sam tamo već jednom, još kao mali, ali jedino što mi je ostalo usječeno u pamćenje je stara napukla grobna ploča, od koje sam uzmicao u strahu od nemrtvog pokojnika. Ali tada sam bio još mali - dovoljno mali da bih dopustio da me nerazumijevanje života i smrti zavede u nadnaravnu psihozu iracionalnih strahova, ali i dovoljno mali da bih se danas bilo čega drugog sjetio.

Nebo je već bilo prilično tamno kada smo parkirali auto negdje blizu glavnog raskršća u tom gradu - kako ga još Rimljani oslovljavaše u davna vremena. Na naš upit, ljubazni mještanin nas je uputio kako doći do Muzeja otoka Brača. "Samo ravno ovon ceston, nekih kilometar. Ne možete falit." - "Hvala. Doviđenja." - "Živi bili."

Hod cestom je započeo prelaskom preko umjetnog kamenog nasipa preko desetak metara dubokog klanca, koji, kao što ćemo kasnije uvidjeti, kao da dijeli dva svijeta - ovaj moderni i onaj izgubljen u davnini. Svijet živih i svijet mrtvih.

Tu je počela ravna, doduše asfaltirana, cesta kojoj kraja nisam nazirao. Sa obje strane ceste, samo voćnjaci i maslinici, tek tu i tamo pokoja naseljena stara kuća, ali i mnogo više onih nenaseljenih ruševina bez krova, od bijelog bračkog kamena. U tim kućama su sada živjeli samo pauci, duhovi, gušteri i zmije.

Svaki korak koji sam učinio, činio mi se kao pokora. Ako sam i bio vedra turističkog duha u početku, ne sjećam se više, sada sam potpuno zamuknuo u mislima o životima i smrtima prije života. Što smo dalje hodali, polovica puta mi se činila sve daljom, jer znao sam - istim putem će valjati i natrag.

Konačno, na kraju ceste, ukazali su se ostaci drevnih zidina, opasanih oko svijeta u kojem i danas žive umrli Iliri, Grci, Rimljani i Neretljani. Prvobitno ilirsku naseobinu, Škrip su negdje oko 2 st.p.n.e. zauzeli Rimljani, potukli Ilire i postavili svog namjesnika za nadzor nad obližnjim kamenolomom, iz kojega se bijeli kamen brao i potom prebacivao preko, na kopno, za potrebe izgradnje Dioklecijanove palače. U to rimsko doba, Škrip bješe, pouzdano se zna, glavni grad otoka Brača.

Nad ostacima mauzoleja, u kojem su kasnije ležale namjesnikova žena i kćeri, kasnije je izgrađena kula, a još kasnije i građevina oko kule, koja je danas na usluzi Zavičajnog muzeja. Unutar muzeja, popevši se uz stare drvene škale i provukavši se kroz maleni kameni otvor, ušao sam u samu utrobu mauzoleja. Slabo osvijetljena klaustrofobična sobica, zaobljenog svoda, i vlažnih gorkih zidova, stoljećima je sadržavala tijela tih nekoliko, rimskom namjesniku najmilijih, žena. Kroz pukotinu u zidnom kamenju na vrhu prostorije, jasno sam nazreo kliješta svijetlo-žutog škorpiona. Nakratko je promolio, a onda pobjegao natrag u zid. Stari čuvar ženskih leševa ipak nije uspio do kraja ispuniti svoju zadaću.

Nekoliko koraka od muzeja, u stražnjem dvorištu crkve sv. Jelene Križarice, nalazi se mjesno groblje. Na starom dijelu, grobovi su samo drevne, tamno sive, grobne ploče, bez imena i prezimena, razbacane uokolo bez nekog uočljivog reda. Neki grobovi su mali i kvadratičasti - svjedočanstvo na otočku štedljivost, u kojoj su ograničeni prostorom, štedjeli dragocjenu površinu, pokapajući leševe u uspravnom položaju. To groblje ne izgleda kao mjesto gdje bi mrtvaci mogli pronaći svoj, za života im obećani, mir.

Iako tražih, u tom polumraku hladne noći, ne mogah pronaći onaj raspuknuti grob kojeg se sjećam iz djetinjstva.

Supruga i malena su pohitali cestom natrag, dok sam ja zastao da dugom ekspozicijom pokušam uhvatiti to mjesto bez početka i kraja. Noć je već bila pala. Grobna tišina razmilila se prostorom.

Dok sam promatrao njeno pročelje, plavičastim svjetlom obasjana crkva oglasila se zvonom. Začudo, za razliku od ostalih bračkih kampanela, ovaj nije imao svoju melodiju kojom inače mještani prepoznaju glas svoje crkve. Ovo je bio samo monotoni, tugaljivi, mukli zvon mrtvaca iz njenog dvorišta.

Don.

Don.

Don.

...

U suprotnom smjeru - u smjeru ceste za povratak, nešto dalje, nazirala se crvenim svjetlom obasjana kamena kuća sa, od kreča, snježno bijelim krovom. Bila je sušta suprotnost crkvi. Po obliku. Po boji. Po glasu. Po smislu.

Tu, na sredini između kuće i crkve, svega nekoliko koraka dalje od mene, ležala je kamena kripta sa napol urušenim poklopcem. Mirisala je na raspadnuto tijelo.

Malenim trgom zakoračali su mrtvi Iliri, Grci i Rimljani - a danas - živi Bračani zarobljeni u svojim konobama.

I ja ću se vratiti.

Moj otac, sada pedesetdevetogodišnjak, jedan je od one stare garde sveznajućih i svemogućih uradi-sam-svoj-majstor-a, koji u svojoj radišnosti nikada ne mognu naći mjesta za koji trenutak mira i opuštanja. Iako je još davnih godina završio visoke škole za elektrotehniku, u kojoj je i danas jedan od najboljih stručnjaka u zemlji, čini se kao da gotovo ne postoji grana u domeni ljudskih saznanja kojom on ne umije baratati barem na nekom, ako ne i najvišem nivou. Elektronika, mehanika, matematika, fizika, građevina, brodarstvo, medicina, optika, fotografija, film, i još mnogo toga, stvari su koje s lakoćom drži u malom prstu. Nebrojeno puta se događalo da je, iz čistog altruizma koji mu je također vrlina, ljudima koje ne bi nazvao čak niti poznanicima, popravljao televizore, računala, hladnjake, rasvjetu, automobile, brodove, motore, glukometre, taksametre i još mnogo stvari za koje mi iz novijih generacija nismo niti čuli. Kad se samo sjetim koliko puta se dogodilo da je mojoj majci pritrčao u pomoć i uspješno popravio laboratorijski uređaj za analizu krvi u bolnici, nakon što je ovlašteni serviser nemoćno slegao ramenima, digao ruke i podvio rep. Koliko je samo polica, stolova, stolica, ormara i kredenci izgradio svojim rukama, počevši sa ružnim neoblanjanim daskama i završivši sa komadima kućnog namještaja nimalo manje kvalitete od onih kupovnih, koje mi nevični gotovani samo bahato kupujemo u kojekakvim salonima. Njegovo znanje čini se bezgranično - niti jedno djelo, božije ili čovječje, nije mu nepoznato. Ne sjećam se da sam ikada kao dijete, a i kasnije, postavio pitanje, a postavljao sam ih mnogo, a da on nije iz rukava eruditski istresao savršeno precizne i točne odgovore.

Takav vam je moj otac - ne postoji za njega pitanje na koje ne zna odgovoriti, nema pokvarene naprave koju ne zna popraviti, nema stvari koju ne bi znao stvoriti.

Sa druge strane, moja trogodišnja kćer, njegova unuka, sada polako dolazi u "a zašto ovo, a zašto ono" fazu, i svojom znatiželjom biva idealan medij za predavanje njegovih znanja.

Ovdje na moru, svo vrijeme koje provode zajedno, moj otac ne troši uzalud, već uvijek pronađe zanimljiv način da ju sa nečim novim zaokupi i da potom iskoristi priliku i nečemu nauči. Obožava to činiti. Vidljivo je da uživa pretakati sve te svoje vještine i znanja u to novo malo biće koje će imati ulogu njegove produžene ruke u vremenu.

Ponekad bude i smiješno, ovako sa strane, promatrati taj njihov igrokaz edukativno-zabavnog karaktera, u kojem njih oboje uživaju, a istodobno su si međusobno i žrtve.

Tako jednoga jutra, moja kći traži moga oca po kući:

- Nono! Nonoo!! - stade ga dozivati.

Nakon što je obišla cijelu kuću i pretražila sve sobe, konačno ga je pronašla u zahodu. Iza zatvorenih vrata, tiho i sramežljivo joj se odazvao:

- Tu sam.
- Nono? Di si?
- U wc-u sam.
- U ve-ce-u si?
- Da, tu sam.
- Ha?
- Da, tu sam. - odgovorio je malo glasnije, tek toliko da ga čuje, ali da baš ne čuju svi ostali ukućani.

Uhvatila se za kvaku na vratima i stala potezati, no vrata se nisu pomicala.

- Ne mogu ući.
- Evo sad ću ja. Samo malo pričekaj.
- Šta si zaključao vrata?
- Da.
- A nono, zašto si zaključao vrata?
- Jer... jer... jer...
- Jer si blesav.

Komentari komentara

Dragi moji, idem i ja konačno na ta svoja tri tjedna, apsolutno nezasluženog, odmora. Na moju veliku žalost, nisam te sreće da mogu laptop ostavit doma. Posla radi, prisiljen sam ipak ponijeti ga sa sobom. Tako da ako budem imao koji napadaj, možda se i javim koji put. Trudit ću se da ne.


Pozdrav svima,

Vaš Milou

Dani postaju sve kraći, mrak pada sve ranije, a ja sam i inače slabijeg vida...

Taj dan je padala kiša. Čudna spodoba kretala se središtem grada u srijedu navečer, nekako oko devet sati. Muškarac u svojim tridesetima, suh, poprilično vitak, srednje visine, kratke kose. Imao je na sebi duge crne hlače, crnu majicu kratkih rukava i crne Doc Martens cipele. Da mu je netko slučajno prišao bliže, osjetio bi smrad.

Iako je već sam njegov izgled budio sumnju u glavama prolaznika, tek je njegovo ponašanje potvrđivalo profil mentalnog bolesnika, zrelog za trajnije zbrinjavanje u kakvoj ustanovi. Podsjećao je nekako na Dustina Hoffmana: pojavom iz Midnight Cowboy-a, a ponašanjem iz Rain Man-a.

Uočljiva je bila njegova čudna ruta kretanja. Besciljno lutanje: Vlaška - Bauerova - Martićeva - Ratkajev prolaz - pa opet Vlaška. Čemu takvo bespotrebno zaobilaženje gradske četvrti?

Muškarac je bio pogrbljen i cijelo vrijeme je nešto mumljao sebi u bradu. Čula bi se po tiho, tu i tamo, i pokoja psovka. Desnu nogu je vidno zavlačio. Neupućeni bi zaključili da je šepav. Ali ono najčudnije je bila njegova zamjetna opsesija da zagazi u svaku lokvu kišnice na koju je naišao. Nije bilo slučajno. Čovjek je očigledno smišljeno bauljao po nogostupu, lijevo - desno, kako bi naciljao svaku slijedeću baricu. Pa bi potom malo skrenuo na travnatu gredicu koja dijeli nogostup od kolnika, tu bi još malo zavlačio desnu nogu, pa opet natrag - do slijedeće bare.

Imao je i on jednom psa - prisjetio se. I on je često svog ljubimca šetao kvartovskim parkovima, puštao jadnu životinju da obavi svoju nuždu, i zatim uvijek brižno kupio govanca sa ceste.

Zašto to neki ljudi još uvijek ne čine?

Imala majka dva sina.

Prvi, dakle onaj stariji, bješe slučajni plod rane ljubavne romanse sa tamburašem, članom jednog lokalnog seoskog svadbaškog ansambla. Još i danas, sada već dobrano tupom oštricom vremena izrezbarena lica, prisjeća se sa sjetom u duši i osmjehom na usnama, kako je pala na slatke riječi i popularnost tog bekrije. Bio joj je zaista drag, a ona, mlada, naivna i neoprezna seoska cura. Usprkos svim izrečenim i ishitrenim obećanjima, ubrzo nakon rođenja sina, tamburaš ju je ostavio samu sa djetetom u potrazi za daljnjim osvajanjima. Nije da zbog toga svog sina nije voljela. Štoviše, svu svoju mladenačku snagu uložila je da mu osigura što bolje djetinjstvo i školovanje, već koliko su teške prilike života na selu dopuštale.

Iako je djetetu rijetko pričala o ocu, ne pada jabuka daleko od stabla, pa je mali, već kao šestogodišnji dječačić, pokazao želju za gitarom. Majka je, kako to već sve majke običavaju, odlučila podnijeti svoju majčinsku žrtvu, i nekako ishodila satove gitare kod seoskog trgovca. Trgovac niti je bio vrstan gitarist, a kamoli dobar učitelj, ali to je bilo najviše što je majka svome sinu jedincu uspjela priskrbiti. Možda i u tome treba tražiti razloge zašto je dijete tako sporo napredovalo i nikada nije preraslo u virtuoza svjetske klase, a krajnji domet su mu ostali samo solo nastupi na neposjećenim školskim priredbama. Ali i njega i majku to je činilo sretnima.

Sve dok se jednoga dana u selu nije slučajno zatekao ugledni gradski liječnik i na prvi pogled zaljubio u tridesettrogodišnju samohranu majku sa sela. Ljubav je, na sreću, planula u oba srca istodobno, i nije prošlo pola godine, a njih dvoje i njen sin živjeli su skladnim bogatim životom kao ugledna gradska obitelj.

Točno devet mjeseci nakon svadbene noći, rodio se drugi sin - dakle onaj mlađi. Nije samo, neki bi rekli neukusno snobovska, količina uloženog novca, već i izniman sinovljev urođeni talent, koji su od njega već sa nepunih pet godina napravili malog genijalca sa gitarom. A sa navršenih petnaest godina, dječak je već pobjeđivao i na međunarodnim natjecanjima. Svirao je božanstveno. Majka je, teško joj je to bilo i dragom Bogu priznati, uvidjela ljepotu gitare tek kada se začula pod njegovim prstima.

Razlika u godinama i kvaliteti sviranja gitare dvaju sinova bila je velika, ali to ih nije sprječavalo da se istinski i bratski vole i poštuju. Mlađi je čak često znao starijem davati poduke, no manjak talenta bio je nepremostiva prepreka. Starijeg sina to nije obeshrabrivalo, naprotiv, on se i dalje trudio i svo svoje slobodno vrijeme ulagao u vježbanje gitare.

Jedne večeri, polubraća zadjenu ljuti boj. U isto vrijeme, stariji je osjetio potrebu vježbati, a mlađem je duša zavapila za glazbenim izražajem. Nevolja bi u tome što je, u tom trenutku, u kući bila samo jedna gitara. Netko od dva polubrata morao je čekati svoj red. Problem bi se inače vrlo lako riješio, ali u tom trenutku, tvrdoglavost i inat polubraće nadvladali su razum. Konačno su odlučili zatražiti pomoć majke.

Kad je saslušala oba sina, majka se našla na teškoj muci. Kod starijeg sina voljela je njegovu želju za sviranjem, a kod mlađeg samo njegovo sviranje. Mogla je, ali nikako naglas, reći da je prema starijem sinu osjećala sažaljenje, ali kod mlađeg je osjećala istinsku ljubav prema njegovoj glazbi.

Majka se ne mogaše odlučiti, pa sjedne šutke pred televizor i stade gledati utakmicu Dinamo - Arsenal. I naiđe na istu dilemu.

Ne bi ni dragom blogu priznala, ali Arsenal igra tako lijepo...

Prekrasno, ljetno, sunčano, razdragano, flegmatično, sneno, nedjeljno popodne u opustjelom središtu mog velegrada. Nigdje žive duše - dušu dalo za otići u uobičajeni kafić, sjesti na terasu za stol do fontane i u miru prolistati dnevne novine uz mali macchiato i pokoji španjulet (vježbam za skori odlazak na more).

Sve je krenulo po planu. Baš kako sam završavao sa čitanjem poleđine novina (da, i ja sam jedan od onih koji novine čitaju od kraja), ljubazna konobarica poslužila mi je moju kavicu i čašu vode. (Još malo, pa mi uporaba mojih purgerskih deminutiva neće biti dopuštena)

Sada samo da pripalim... Ah, dovraga i bestraga sa ovim upaljačima (bio sam baš dobre volje i nisam beštimao). Lako za to što je jadan već sav bio na izdisaju - upalio bi on već nekako, ali je još k tome puhnuo i nekakav povjetarac i gušio svaki plamićak već pri porođaju. Čekao bih da malo poklekne reful, pa pokušao ponovo. Ali točno u trenutku kada bih kresnuo, kao za inat, vjetar bi ponovo zapuhao, i to svaki put još jače.

Ubrzo se povjetarac pretvorio u orkan. Čudan neki jak vjetar koji kao da se lokalizirao na tih pet do šest kvadratnih metara oko mene i počeo mi nemilosrdno raznositi novine na sve strane. Kada sam konačno sve stranice uspio pohvatati i sakupiti na jedno mjesto, našao sam se nalakćen na više nečitljivu salatu od novinskih listova. Neupaljenu cigaretu sam, kao zadnji bedak, cijelo vrijeme držao obješenu u ustima, a glavu na kraju, iz nemoći i očaja, podbočio rukama. I nakon kraćeg razmišljanja zaključio:

Murphy je sigurno mrtav, i sada mi tamo negdje sa neba pušta vjetrove.

Dragi dnevniče,

danas je bio baš lijep dan. Jedino sam bila malo loše volje ujutro, kada me mama probudila i odvela u vrtić. Tamo sam se lijepo igrala. Domagoj me je opet čupao za kosu, ali ja sam ga onda rekla teti Branki, pa ga je teta Branka poslala u kut i rekla mu je da se to ne smije raditi. Ručak je bio fini. Imali smo juhu i špagete. Sve sam pojela. Onda sam se još malo igrala, a onda nas je teta Branka stavila spavati. Tata je došao po mene, pa sam se ja onda morala probuditi.

Vani je bilo jako vruće, ali tata nije imao svoje kratke smeđe hlače kao obično, nego je bio odjeven u neko tamno-sivo odijelo, i imao je duge crne hlače. Poljubio me je kao i uvijek i rekao da se moram brzo obući i da se žurimo i da nas mama već čeka. Jako sam se razveselila, jer inače mama dođe doma tek kasnije sa posla. Jako sam se požurila, jer ja jako volim svoju mamu.

Vidjela sam da je tata jako nervozan. Pušio je dok smo išli po cesti, a inače nikada to ne radi. Žurili smo se. Nismo čak niti otišli na kavu.

Kada smo došli do kuće, mama nas je već čekala u našem autu. A tu su bili i baka i nono. Ja jako volim baku i nona, pa sam se još više razveselila. A kada sam pitala kamo idemo, mama mi je rekla da idemo na selo kod druge bake. Jako sam se razveselila i bila sretna, jer sam znala da me tamo čeka i moja sestrična Anja. Ona je starija od mene, ali ju jako volim, jer se ona uvijek igra s menom.

Kada smo došli u kuću kod druge bake, tamo nije bilo nikoga. Pitala sam mamu i tatu gdje je Anja, a mama se okrenula. Tata je malo šutio, i onda rekao da je Anja otišla ispratiti baku Veru. Baka Vera je mama od moga dede Petra. Prošli put kada sam bila tu, baka Vera mi je dala bombon. Pitala sam tatu di je baka Vera, a tata se opet zamislio. Sada je tata dugo šutio i onda mi je rekao da je baka Vera umrla. A ja sam onda pitala tatu hoćemo li ići sada posjetiti bolesnu baku Veru. Tata mi je rekao da ne možemo, nego da će se nono ostati igrati s menom, dok se svi oni ne vrate.

Kada su mama, tata i baka otišli, rekla sam nonu da mi se jako piški, a onda me nono odveo na ve ce.

Onda sam odvela nona i pokazala mu gdje su ljuljačke iza kuće, i rekla sam mu da mora sjesti pokraj mene i gledati kako se ja ljuljam. Tako uvijek i deda sjedne pokraj mene i priča sa mnom. Jako se volim ljuljati na ljuljački. Pokazala sam onda nonu kako se ja znam jako ljuljati, a nono se začudio. Rekao mi je da se ne bi smjela tako jako ljuljati, a onda sam se ja još jače počela ljuljati. Nono se onda ljutio. Isto kao i tata, nono je cijelo vrijeme pušio.

U jednom trenutku se sa drugog brda, gdje je bila crkva, čuo jaki udarac. Prestrašila sam se i prestala sam se ljuljati. Pa onda sam čula i još jedan udarac. Pitala sam nona što je to lupilo, a nono mi je rekao da se to čuje bubanj. Nije mi se sviđao bubanj, jer ga ne volim. Onda sam čula trubu. Još sam se neko vrijeme ljuljala, dok nisu počela zvoniti zvona na crkvi.

Ja jako volim zvona.

Rekla sam nonu kako mi se nije sviđao onaj sladoled od lješnjaka kojeg mi je kupio jučer. Nije mi bio fini. Obećao mi je da će mi kupiti drugi.

Uskoro su se mama, tata i baka vratili po nas i rekli da sada moramo ići u restoran kod tete Snježane. Pitala sam hoće li i Anja biti tamo, a mama mi je rekla da hoće. Jako sam se razveselila da ću je konačno vidjeti.

Kada smo došli u restoran, svi su bili već tamo. I Anja! Svi su bili jako tihi i pili rakiju od oraha, čak i tata. A onda su se ustali i nešto govorili. Svi su bili jako ozbiljni, osim dede i tete Zorane i tete Goge koji su plakali. Tako i ja nekad plačem kada me mama pošalje u kaznu ili kada me Domagoj čupa. To nije lijepo.

Cijeli ostatak večeri sam se igrala sa Anjom. Teta konobarica nam je dala tri šalice i malo šećera, pa smo se igrale da kuhamo kavu. Bilo mi je jako lijepo.

Bila je tamo i mala Lucija, ali ona je još jako mala i ne zna govoriti, pa mi nije lijepo igrati se sa njom. Ali ja jako volim Luciju.

Mama je cijelo vrijeme šutila, a tata je jako puno pušio i pričao sa ujkom Dadom i Majom i Pepom. Nono i deda su puno pili vino. Deda je cijelo vrijeme šutio i gledao u zid. Uopće se nije htio igrati s menom kao inače. Kosa mu je pala preko čela, a oči su mu bile mutne. Rekla sam mu da ako je bolestan mora ići kod tete dotkorice.

Onda je teta Snježana odvela mene i Anju i baku da vidimo njihov vinski podrum. Tamo je baš super, ali kada sam se vraćala po stepenicama, jako sam pala i pozvala mamu. A svi su mi se smijali. To nije bilo lijepo, to je bilo ružno.

Počelo mi se jako spavati, pa smo onda otišli doma. Jedino sam se jako naljutila na tatu, jer me probudio kada me htio odnijeti iz auta u moj krevetić.

Ali bio mi je jako lijep dan.


Tvoja,

Milouette Jr. (3)

Cijeli svoj život se prijetim da ću jednog lijepog sunčanog dana naučiti kuhati. Nije da nemam volje ili hrabrosti. Naprotiv, uvijek sam se divio vještini kuhanja koje posjeduju neki moji prijatelji. Na primjer, uvijek se rado sjetim onog zeca na lovački u režiji 2tref-a. Bilo je trenutaka kada sam taj svoj entuzijazam pokušao i pretočiti u stvarni svijet, ali ti pokušaji su, vjerujte mi, vrlo neslavno propadali. Ajde, možda je onaj čimbur sa jajima na oko i pomfritom, kojeg mi je bratić onomad pomagao spravljati, najbolje što je ikada proniklo iz moje male kulinarske radionice. Tu i tamo koji jednostavni slatkiš. Ali isto tako vjerujem da se jedan moj dragi prijatelj i dan danas, nakon brat bratu 20 godina, još uvijek sjeća mučnine i proljeva nakon moje kajgane na maslinovom ulju.

Žena mi je danas na selu kod svojih, a na mene je pao cjelodnevni teret brige o djetetu. "Za klopu se nekak' snađite" - poručila mi je. Uh, nedobro. Sva familija, kojoj bi se inače moja bubica i ja mogli utrapiti na klopu, je ili na moru ili dežurna na poslu. Misli, misli, misli... Ha, ništa, ili McDonald's ili Subway. Bolje i to nego da dijete nastrada zbog tatine nesposobnosti. Ma evo, neka ovaj put bude McDonald's.

I tako i bi.

Pokupio sam ju u vrtiću, kupio dovoljnu količinu slatkiša i sitnih igračkica, pa sjedosmo u obližnji kafić na kavu i Coca-Colu. Slatkiši? Coca-Cola? McDonald's? Trogodišnjem djetetu??? Znam, znam, potpuno nepravilno obnašanje roditeljskih dužnosti, ali što mogu kada nju to čini sretnom, a ja stvarno onda uživam u tom tata-kćer bondingu. Vama puritancima svećano obećajem da neću često tako. Evo, časna...

Ženski dio osoblja svake i bilo koje ustanove je nešto za što imam onaj iskonski muški nagon pomno promotriti. Pa tako je i sa McDonald's-om. Veliki plus su uvijek sve one slatke uniformičice... Hmm da. Inače, ako idemo u McDonald's, idemo u onaj u Jurišićevoj. Tamo, ruku na srce - srednja žalost. Nit smrdi, nit miriši. No danas mi je Jurišićeva bila van rute, a puno mi je bio bliži onaj na Kvatriću, gdje puno rjeđe zalazimo.

Izvolite, tko je na redu? - rekla je.

Uh. Glas sirene morske, obmanuo mi je čula. Hladna struja zraka iz klima uređaja vitlala joj je kosu kao jesenski povjetarac krhke brezine grane. Sva mora svijeta kao da su se slila u njene duboke plave oči. Mekoća obraza njenih, već na sam pogled, bila je poput... Ma zajebi lirske opise. Nije to to. Bila je vrući jebozovni komad mladog ženskog mesa. Oh yeah. h-h-h-h-h-h-h-h (onomatopeja psećeg dahtanja: na neparne h-ove udanite, a na parne izdahnite. Činite to brzo i učestalo: 3-4 h-a u sekundi).

Kao i svaki drugi normalni muškić, imam posebno razvijenu tehniku za kriomično promatranje ženskih atributa. Ponekad je dovoljno koncentrirati se na vanjske kutove vidnog polja, ali kada je nešto ovako jebozovno, onda zahtjeva piljenje. Kod piljenja je potrebno znati točno procijeniti trenutak dok te objekt ne gleda, a onda u hipu imati već spremnu neku drugu točku na koju se preusmjerava pogled. Dok si još mlad - nemaš još dovoljno razvijenu tu vještinu. Kad postaneš stariji, počnu ti zakazivati refleksi. U srednjim tridesetima, u kojima jesam, tehnika i refleksi su u idealnoj ubitačnoj kombinaciji. Nema me nitko!

Okreće se prema kuhinji. Sad, sad... Pogled se automatski spušta za 45 stupnjeva od horizontale na dolje. Jebotene, koji batci! E sad ide onaj njen, običnom oku jedva vidljiv, trzaj pred okret. Kao prava isprakticirana djelatnica McDonald's-a - brza je kao hrana koju prodaje, ali ja sam brži! Hop, gledam ju opet ravno u oči.

- Izvolite vaša dva cheeseburgera. - ljubazno me gleda i smiješi se.
- Hvala.

Opet se okreće. Sad, sad... Uh, kakva guza! Čvrrrsta... pazi! Njen trzaj. Dižem pogled. Njen okret. Ali stvarno je brza. Ovaj put imam dostojnog protivnika.

- Izvolite vaše krumpiriće.
- Hvala.

I opet se okreće. Sad, sad... Uh, usprkos crnim najlonkama koje uvijek podignu stvarnu kvalitetu ženske noge za bar dvije do čak tri crtice na skali, jasno se vidi da su joj listovi obli, glatki, zategnuti. Onako, malčice jači, ali opet nikako muškobanjasti. Točno po mom ukusu. Njam. Slurp. Mljac... Trzaj. Njen okret. Dižem pogled. Sranje. Mayday! Mayday! Uhvatila me na djelu valjda u onih zadnjih 5 stupnjeva do horizontale. Ali bilo je dovoljno da shvati - otkriven sam. Nestalo je smješka na njenom licu i hladnim, ozbiljnim glasom je rekla:

- Izvolite. 44 kune i 50 lipa molim.
- 'zvolte... hvala... 'đenja. - promucah. Idemo van. Idemo van. Idemo vaaaan.

Uhvaćen na djelu. Što bi Gjuroo rekao bilo mi je neugodno. Vrlo, vrlo neugodno.

Samo želim vjerovati da se to dogodilo zato što su te djevojke u McDonald's-u isprakticirane i stvarno brze, a ne zato što sam ja ostario.

P r i j e _ n o _ š t o _ j e _ o t i š l a _ n a _ m o r e , _ R u t v i c a _ m i _ r e č e _ d a _ s a m _ p r e u z e o _ p a l i c u _ d e ž u r n o g _ s k r i b o m a n a . _ N a d _ t i m e _ s a m _ s e _ d u b o k o _ z a m i s l i o _ i _ u v i d i o _ d a _ j e _ u _ p r a v u . _ S t v a r n o _ s a m _ p r o l u p a o . _ S t o g a _ s a m _ o d l u č i o _ o d _ s a d a _ p i s a t i _ r j e đ e .


P . S . _ B l o g g e r i _ b e z _ k r a l j i c e _ - _ b l o g h a e r _ b e z _ b l o g g e r a . _ U ž i v a j _ u _ o d m o r u ! _ ; )