Cijeli svoj život se prijetim da ću jednog lijepog sunčanog dana naučiti kuhati. Nije da nemam volje ili hrabrosti. Naprotiv, uvijek sam se divio vještini kuhanja koje posjeduju neki moji prijatelji. Na primjer, uvijek se rado sjetim onog zeca na lovački u režiji 2tref-a. Bilo je trenutaka kada sam taj svoj entuzijazam pokušao i pretočiti u stvarni svijet, ali ti pokušaji su, vjerujte mi, vrlo neslavno propadali. Ajde, možda je onaj čimbur sa jajima na oko i pomfritom, kojeg mi je bratić onomad pomagao spravljati, najbolje što je ikada proniklo iz moje male kulinarske radionice. Tu i tamo koji jednostavni slatkiš. Ali isto tako vjerujem da se jedan moj dragi prijatelj i dan danas, nakon brat bratu 20 godina, još uvijek sjeća mučnine i proljeva nakon moje kajgane na maslinovom ulju.

Žena mi je danas na selu kod svojih, a na mene je pao cjelodnevni teret brige o djetetu. "Za klopu se nekak' snađite" - poručila mi je. Uh, nedobro. Sva familija, kojoj bi se inače moja bubica i ja mogli utrapiti na klopu, je ili na moru ili dežurna na poslu. Misli, misli, misli... Ha, ništa, ili McDonald's ili Subway. Bolje i to nego da dijete nastrada zbog tatine nesposobnosti. Ma evo, neka ovaj put bude McDonald's.

I tako i bi.

Pokupio sam ju u vrtiću, kupio dovoljnu količinu slatkiša i sitnih igračkica, pa sjedosmo u obližnji kafić na kavu i Coca-Colu. Slatkiši? Coca-Cola? McDonald's? Trogodišnjem djetetu??? Znam, znam, potpuno nepravilno obnašanje roditeljskih dužnosti, ali što mogu kada nju to čini sretnom, a ja stvarno onda uživam u tom tata-kćer bondingu. Vama puritancima svećano obećajem da neću često tako. Evo, časna...

Ženski dio osoblja svake i bilo koje ustanove je nešto za što imam onaj iskonski muški nagon pomno promotriti. Pa tako je i sa McDonald's-om. Veliki plus su uvijek sve one slatke uniformičice... Hmm da. Inače, ako idemo u McDonald's, idemo u onaj u Jurišićevoj. Tamo, ruku na srce - srednja žalost. Nit smrdi, nit miriši. No danas mi je Jurišićeva bila van rute, a puno mi je bio bliži onaj na Kvatriću, gdje puno rjeđe zalazimo.

Izvolite, tko je na redu? - rekla je.

Uh. Glas sirene morske, obmanuo mi je čula. Hladna struja zraka iz klima uređaja vitlala joj je kosu kao jesenski povjetarac krhke brezine grane. Sva mora svijeta kao da su se slila u njene duboke plave oči. Mekoća obraza njenih, već na sam pogled, bila je poput... Ma zajebi lirske opise. Nije to to. Bila je vrući jebozovni komad mladog ženskog mesa. Oh yeah. h-h-h-h-h-h-h-h (onomatopeja psećeg dahtanja: na neparne h-ove udanite, a na parne izdahnite. Činite to brzo i učestalo: 3-4 h-a u sekundi).

Kao i svaki drugi normalni muškić, imam posebno razvijenu tehniku za kriomično promatranje ženskih atributa. Ponekad je dovoljno koncentrirati se na vanjske kutove vidnog polja, ali kada je nešto ovako jebozovno, onda zahtjeva piljenje. Kod piljenja je potrebno znati točno procijeniti trenutak dok te objekt ne gleda, a onda u hipu imati već spremnu neku drugu točku na koju se preusmjerava pogled. Dok si još mlad - nemaš još dovoljno razvijenu tu vještinu. Kad postaneš stariji, počnu ti zakazivati refleksi. U srednjim tridesetima, u kojima jesam, tehnika i refleksi su u idealnoj ubitačnoj kombinaciji. Nema me nitko!

Okreće se prema kuhinji. Sad, sad... Pogled se automatski spušta za 45 stupnjeva od horizontale na dolje. Jebotene, koji batci! E sad ide onaj njen, običnom oku jedva vidljiv, trzaj pred okret. Kao prava isprakticirana djelatnica McDonald's-a - brza je kao hrana koju prodaje, ali ja sam brži! Hop, gledam ju opet ravno u oči.

- Izvolite vaša dva cheeseburgera. - ljubazno me gleda i smiješi se.
- Hvala.

Opet se okreće. Sad, sad... Uh, kakva guza! Čvrrrsta... pazi! Njen trzaj. Dižem pogled. Njen okret. Ali stvarno je brza. Ovaj put imam dostojnog protivnika.

- Izvolite vaše krumpiriće.
- Hvala.

I opet se okreće. Sad, sad... Uh, usprkos crnim najlonkama koje uvijek podignu stvarnu kvalitetu ženske noge za bar dvije do čak tri crtice na skali, jasno se vidi da su joj listovi obli, glatki, zategnuti. Onako, malčice jači, ali opet nikako muškobanjasti. Točno po mom ukusu. Njam. Slurp. Mljac... Trzaj. Njen okret. Dižem pogled. Sranje. Mayday! Mayday! Uhvatila me na djelu valjda u onih zadnjih 5 stupnjeva do horizontale. Ali bilo je dovoljno da shvati - otkriven sam. Nestalo je smješka na njenom licu i hladnim, ozbiljnim glasom je rekla:

- Izvolite. 44 kune i 50 lipa molim.
- 'zvolte... hvala... 'đenja. - promucah. Idemo van. Idemo van. Idemo vaaaan.

Uhvaćen na djelu. Što bi Gjuroo rekao bilo mi je neugodno. Vrlo, vrlo neugodno.

Samo želim vjerovati da se to dogodilo zato što su te djevojke u McDonald's-u isprakticirane i stvarno brze, a ne zato što sam ja ostario.