Imala majka dva sina.

Prvi, dakle onaj stariji, bješe slučajni plod rane ljubavne romanse sa tamburašem, članom jednog lokalnog seoskog svadbaškog ansambla. Još i danas, sada već dobrano tupom oštricom vremena izrezbarena lica, prisjeća se sa sjetom u duši i osmjehom na usnama, kako je pala na slatke riječi i popularnost tog bekrije. Bio joj je zaista drag, a ona, mlada, naivna i neoprezna seoska cura. Usprkos svim izrečenim i ishitrenim obećanjima, ubrzo nakon rođenja sina, tamburaš ju je ostavio samu sa djetetom u potrazi za daljnjim osvajanjima. Nije da zbog toga svog sina nije voljela. Štoviše, svu svoju mladenačku snagu uložila je da mu osigura što bolje djetinjstvo i školovanje, već koliko su teške prilike života na selu dopuštale.

Iako je djetetu rijetko pričala o ocu, ne pada jabuka daleko od stabla, pa je mali, već kao šestogodišnji dječačić, pokazao želju za gitarom. Majka je, kako to već sve majke običavaju, odlučila podnijeti svoju majčinsku žrtvu, i nekako ishodila satove gitare kod seoskog trgovca. Trgovac niti je bio vrstan gitarist, a kamoli dobar učitelj, ali to je bilo najviše što je majka svome sinu jedincu uspjela priskrbiti. Možda i u tome treba tražiti razloge zašto je dijete tako sporo napredovalo i nikada nije preraslo u virtuoza svjetske klase, a krajnji domet su mu ostali samo solo nastupi na neposjećenim školskim priredbama. Ali i njega i majku to je činilo sretnima.

Sve dok se jednoga dana u selu nije slučajno zatekao ugledni gradski liječnik i na prvi pogled zaljubio u tridesettrogodišnju samohranu majku sa sela. Ljubav je, na sreću, planula u oba srca istodobno, i nije prošlo pola godine, a njih dvoje i njen sin živjeli su skladnim bogatim životom kao ugledna gradska obitelj.

Točno devet mjeseci nakon svadbene noći, rodio se drugi sin - dakle onaj mlađi. Nije samo, neki bi rekli neukusno snobovska, količina uloženog novca, već i izniman sinovljev urođeni talent, koji su od njega već sa nepunih pet godina napravili malog genijalca sa gitarom. A sa navršenih petnaest godina, dječak je već pobjeđivao i na međunarodnim natjecanjima. Svirao je božanstveno. Majka je, teško joj je to bilo i dragom Bogu priznati, uvidjela ljepotu gitare tek kada se začula pod njegovim prstima.

Razlika u godinama i kvaliteti sviranja gitare dvaju sinova bila je velika, ali to ih nije sprječavalo da se istinski i bratski vole i poštuju. Mlađi je čak često znao starijem davati poduke, no manjak talenta bio je nepremostiva prepreka. Starijeg sina to nije obeshrabrivalo, naprotiv, on se i dalje trudio i svo svoje slobodno vrijeme ulagao u vježbanje gitare.

Jedne večeri, polubraća zadjenu ljuti boj. U isto vrijeme, stariji je osjetio potrebu vježbati, a mlađem je duša zavapila za glazbenim izražajem. Nevolja bi u tome što je, u tom trenutku, u kući bila samo jedna gitara. Netko od dva polubrata morao je čekati svoj red. Problem bi se inače vrlo lako riješio, ali u tom trenutku, tvrdoglavost i inat polubraće nadvladali su razum. Konačno su odlučili zatražiti pomoć majke.

Kad je saslušala oba sina, majka se našla na teškoj muci. Kod starijeg sina voljela je njegovu želju za sviranjem, a kod mlađeg samo njegovo sviranje. Mogla je, ali nikako naglas, reći da je prema starijem sinu osjećala sažaljenje, ali kod mlađeg je osjećala istinsku ljubav prema njegovoj glazbi.

Majka se ne mogaše odlučiti, pa sjedne šutke pred televizor i stade gledati utakmicu Dinamo - Arsenal. I naiđe na istu dilemu.

Ne bi ni dragom blogu priznala, ali Arsenal igra tako lijepo...