Marketing
Reverzna Edukacija
Moj otac, sada pedesetdevetogodišnjak, jedan je od one stare garde sveznajućih i svemogućih uradi-sam-svoj-majstor-a, koji u svojoj radišnosti nikada ne mognu naći mjesta za koji trenutak mira i opuštanja. Iako je još davnih godina završio visoke škole za elektrotehniku, u kojoj je i danas jedan od najboljih stručnjaka u zemlji, čini se kao da gotovo ne postoji grana u domeni ljudskih saznanja kojom on ne umije baratati barem na nekom, ako ne i najvišem nivou. Elektronika, mehanika, matematika, fizika, građevina, brodarstvo, medicina, optika, fotografija, film, i još mnogo toga, stvari su koje s lakoćom drži u malom prstu. Nebrojeno puta se događalo da je, iz čistog altruizma koji mu je također vrlina, ljudima koje ne bi nazvao čak niti poznanicima, popravljao televizore, računala, hladnjake, rasvjetu, automobile, brodove, motore, glukometre, taksametre i još mnogo stvari za koje mi iz novijih generacija nismo niti čuli. Kad se samo sjetim koliko puta se dogodilo da je mojoj majci pritrčao u pomoć i uspješno popravio laboratorijski uređaj za analizu krvi u bolnici, nakon što je ovlašteni serviser nemoćno slegao ramenima, digao ruke i podvio rep. Koliko je samo polica, stolova, stolica, ormara i kredenci izgradio svojim rukama, počevši sa ružnim neoblanjanim daskama i završivši sa komadima kućnog namještaja nimalo manje kvalitete od onih kupovnih, koje mi nevični gotovani samo bahato kupujemo u kojekakvim salonima. Njegovo znanje čini se bezgranično - niti jedno djelo, božije ili čovječje, nije mu nepoznato. Ne sjećam se da sam ikada kao dijete, a i kasnije, postavio pitanje, a postavljao sam ih mnogo, a da on nije iz rukava eruditski istresao savršeno precizne i točne odgovore.
Takav vam je moj otac - ne postoji za njega pitanje na koje ne zna odgovoriti, nema pokvarene naprave koju ne zna popraviti, nema stvari koju ne bi znao stvoriti.
Sa druge strane, moja trogodišnja kćer, njegova unuka, sada polako dolazi u "a zašto ovo, a zašto ono" fazu, i svojom znatiželjom biva idealan medij za predavanje njegovih znanja.
Ovdje na moru, svo vrijeme koje provode zajedno, moj otac ne troši uzalud, već uvijek pronađe zanimljiv način da ju sa nečim novim zaokupi i da potom iskoristi priliku i nečemu nauči. Obožava to činiti. Vidljivo je da uživa pretakati sve te svoje vještine i znanja u to novo malo biće koje će imati ulogu njegove produžene ruke u vremenu.
Ponekad bude i smiješno, ovako sa strane, promatrati taj njihov igrokaz edukativno-zabavnog karaktera, u kojem njih oboje uživaju, a istodobno su si međusobno i žrtve.
Tako jednoga jutra, moja kći traži moga oca po kući:
- Nono! Nonoo!! - stade ga dozivati.
Nakon što je obišla cijelu kuću i pretražila sve sobe, konačno ga je pronašla u zahodu. Iza zatvorenih vrata, tiho i sramežljivo joj se odazvao:
- Tu sam.
- Nono? Di si?
- U wc-u sam.
- U ve-ce-u si?
- Da, tu sam.
- Ha?
- Da, tu sam. - odgovorio je malo glasnije, tek toliko da ga čuje, ali da baš ne čuju svi ostali ukućani.
Uhvatila se za kvaku na vratima i stala potezati, no vrata se nisu pomicala.
- Ne mogu ući.
- Evo sad ću ja. Samo malo pričekaj.
- Šta si zaključao vrata?
- Da.
- A nono, zašto si zaključao vrata?
- Jer... jer... jer...
- Jer si blesav.
Post je objavljen 24.08.2006. u 02:28 sati.