Prekrasno, ljetno, sunčano, razdragano, flegmatično, sneno, nedjeljno popodne u opustjelom središtu mog velegrada. Nigdje žive duše - dušu dalo za otići u uobičajeni kafić, sjesti na terasu za stol do fontane i u miru prolistati dnevne novine uz mali macchiato i pokoji španjulet (vježbam za skori odlazak na more).

Sve je krenulo po planu. Baš kako sam završavao sa čitanjem poleđine novina (da, i ja sam jedan od onih koji novine čitaju od kraja), ljubazna konobarica poslužila mi je moju kavicu i čašu vode. (Još malo, pa mi uporaba mojih purgerskih deminutiva neće biti dopuštena)

Sada samo da pripalim... Ah, dovraga i bestraga sa ovim upaljačima (bio sam baš dobre volje i nisam beštimao). Lako za to što je jadan već sav bio na izdisaju - upalio bi on već nekako, ali je još k tome puhnuo i nekakav povjetarac i gušio svaki plamićak već pri porođaju. Čekao bih da malo poklekne reful, pa pokušao ponovo. Ali točno u trenutku kada bih kresnuo, kao za inat, vjetar bi ponovo zapuhao, i to svaki put još jače.

Ubrzo se povjetarac pretvorio u orkan. Čudan neki jak vjetar koji kao da se lokalizirao na tih pet do šest kvadratnih metara oko mene i počeo mi nemilosrdno raznositi novine na sve strane. Kada sam konačno sve stranice uspio pohvatati i sakupiti na jedno mjesto, našao sam se nalakćen na više nečitljivu salatu od novinskih listova. Neupaljenu cigaretu sam, kao zadnji bedak, cijelo vrijeme držao obješenu u ustima, a glavu na kraju, iz nemoći i očaja, podbočio rukama. I nakon kraćeg razmišljanja zaključio:

Murphy je sigurno mrtav, i sada mi tamo negdje sa neba pušta vjetrove.