Dani postaju sve kraći, mrak pada sve ranije, a ja sam i inače slabijeg vida...

Taj dan je padala kiša. Čudna spodoba kretala se središtem grada u srijedu navečer, nekako oko devet sati. Muškarac u svojim tridesetima, suh, poprilično vitak, srednje visine, kratke kose. Imao je na sebi duge crne hlače, crnu majicu kratkih rukava i crne Doc Martens cipele. Da mu je netko slučajno prišao bliže, osjetio bi smrad.

Iako je već sam njegov izgled budio sumnju u glavama prolaznika, tek je njegovo ponašanje potvrđivalo profil mentalnog bolesnika, zrelog za trajnije zbrinjavanje u kakvoj ustanovi. Podsjećao je nekako na Dustina Hoffmana: pojavom iz Midnight Cowboy-a, a ponašanjem iz Rain Man-a.

Uočljiva je bila njegova čudna ruta kretanja. Besciljno lutanje: Vlaška - Bauerova - Martićeva - Ratkajev prolaz - pa opet Vlaška. Čemu takvo bespotrebno zaobilaženje gradske četvrti?

Muškarac je bio pogrbljen i cijelo vrijeme je nešto mumljao sebi u bradu. Čula bi se po tiho, tu i tamo, i pokoja psovka. Desnu nogu je vidno zavlačio. Neupućeni bi zaključili da je šepav. Ali ono najčudnije je bila njegova zamjetna opsesija da zagazi u svaku lokvu kišnice na koju je naišao. Nije bilo slučajno. Čovjek je očigledno smišljeno bauljao po nogostupu, lijevo - desno, kako bi naciljao svaku slijedeću baricu. Pa bi potom malo skrenuo na travnatu gredicu koja dijeli nogostup od kolnika, tu bi još malo zavlačio desnu nogu, pa opet natrag - do slijedeće bare.

Imao je i on jednom psa - prisjetio se. I on je često svog ljubimca šetao kvartovskim parkovima, puštao jadnu životinju da obavi svoju nuždu, i zatim uvijek brižno kupio govanca sa ceste.

Zašto to neki ljudi još uvijek ne čine?