Marketing
Hodočašće U Škrip
Neumorne zborove cvrčaka, tih kraljeva ljetnog ritma i monotonije, stišavaju sve jače i hladnije bure i tramontane, a uzavreli otočki kamen polako se gasi pod tišinom koja rasprostire samo hladni morski zrak. Sve je više konoba sa zatvorenim, masivnim, drvenim vratima, iza kojih se boduli, mahom ribari, maslinari i vinogradari, sklupčani uz upaljene peći, pokoravaju surovom nagovještaju nepovoljnijih doba.
Vrijeme je za hodočašće.
Nas troje, hladnoćom protjerani sa plaža i morskih ravnica, uputismo se te uranile kasnoljetne predvečeri u Škrip. Hrvatsku Mikenu. Bio sam tamo već jednom, još kao mali, ali jedino što mi je ostalo usječeno u pamćenje je stara napukla grobna ploča, od koje sam uzmicao u strahu od nemrtvog pokojnika. Ali tada sam bio još mali - dovoljno mali da bih dopustio da me nerazumijevanje života i smrti zavede u nadnaravnu psihozu iracionalnih strahova, ali i dovoljno mali da bih se danas bilo čega drugog sjetio.
Nebo je već bilo prilično tamno kada smo parkirali auto negdje blizu glavnog raskršća u tom gradu - kako ga još Rimljani oslovljavaše u davna vremena. Na naš upit, ljubazni mještanin nas je uputio kako doći do Muzeja otoka Brača. "Samo ravno ovon ceston, nekih kilometar. Ne možete falit." - "Hvala. Doviđenja." - "Živi bili."
Hod cestom je započeo prelaskom preko umjetnog kamenog nasipa preko desetak metara dubokog klanca, koji, kao što ćemo kasnije uvidjeti, kao da dijeli dva svijeta - ovaj moderni i onaj izgubljen u davnini. Svijet živih i svijet mrtvih.
Tu je počela ravna, doduše asfaltirana, cesta kojoj kraja nisam nazirao. Sa obje strane ceste, samo voćnjaci i maslinici, tek tu i tamo pokoja naseljena stara kuća, ali i mnogo više onih nenaseljenih ruševina bez krova, od bijelog bračkog kamena. U tim kućama su sada živjeli samo pauci, duhovi, gušteri i zmije.
Svaki korak koji sam učinio, činio mi se kao pokora. Ako sam i bio vedra turističkog duha u početku, ne sjećam se više, sada sam potpuno zamuknuo u mislima o životima i smrtima prije života. Što smo dalje hodali, polovica puta mi se činila sve daljom, jer znao sam - istim putem će valjati i natrag.
Konačno, na kraju ceste, ukazali su se ostaci drevnih zidina, opasanih oko svijeta u kojem i danas žive umrli Iliri, Grci, Rimljani i Neretljani. Prvobitno ilirsku naseobinu, Škrip su negdje oko 2 st.p.n.e. zauzeli Rimljani, potukli Ilire i postavili svog namjesnika za nadzor nad obližnjim kamenolomom, iz kojega se bijeli kamen brao i potom prebacivao preko, na kopno, za potrebe izgradnje Dioklecijanove palače. U to rimsko doba, Škrip bješe, pouzdano se zna, glavni grad otoka Brača.
Nad ostacima mauzoleja, u kojem su kasnije ležale namjesnikova žena i kćeri, kasnije je izgrađena kula, a još kasnije i građevina oko kule, koja je danas na usluzi Zavičajnog muzeja. Unutar muzeja, popevši se uz stare drvene škale i provukavši se kroz maleni kameni otvor, ušao sam u samu utrobu mauzoleja. Slabo osvijetljena klaustrofobična sobica, zaobljenog svoda, i vlažnih gorkih zidova, stoljećima je sadržavala tijela tih nekoliko, rimskom namjesniku najmilijih, žena. Kroz pukotinu u zidnom kamenju na vrhu prostorije, jasno sam nazreo kliješta svijetlo-žutog škorpiona. Nakratko je promolio, a onda pobjegao natrag u zid. Stari čuvar ženskih leševa ipak nije uspio do kraja ispuniti svoju zadaću.
Nekoliko koraka od muzeja, u stražnjem dvorištu crkve sv. Jelene Križarice, nalazi se mjesno groblje. Na starom dijelu, grobovi su samo drevne, tamno sive, grobne ploče, bez imena i prezimena, razbacane uokolo bez nekog uočljivog reda. Neki grobovi su mali i kvadratičasti - svjedočanstvo na otočku štedljivost, u kojoj su ograničeni prostorom, štedjeli dragocjenu površinu, pokapajući leševe u uspravnom položaju. To groblje ne izgleda kao mjesto gdje bi mrtvaci mogli pronaći svoj, za života im obećani, mir.
Iako tražih, u tom polumraku hladne noći, ne mogah pronaći onaj raspuknuti grob kojeg se sjećam iz djetinjstva.
Supruga i malena su pohitali cestom natrag, dok sam ja zastao da dugom ekspozicijom pokušam uhvatiti to mjesto bez početka i kraja. Noć je već bila pala. Grobna tišina razmilila se prostorom.
Dok sam promatrao njeno pročelje, plavičastim svjetlom obasjana crkva oglasila se zvonom. Začudo, za razliku od ostalih bračkih kampanela, ovaj nije imao svoju melodiju kojom inače mještani prepoznaju glas svoje crkve. Ovo je bio samo monotoni, tugaljivi, mukli zvon mrtvaca iz njenog dvorišta.
Don.
Don.
Don.
...
U suprotnom smjeru - u smjeru ceste za povratak, nešto dalje, nazirala se crvenim svjetlom obasjana kamena kuća sa, od kreča, snježno bijelim krovom. Bila je sušta suprotnost crkvi. Po obliku. Po boji. Po glasu. Po smislu.
Tu, na sredini između kuće i crkve, svega nekoliko koraka dalje od mene, ležala je kamena kripta sa napol urušenim poklopcem. Mirisala je na raspadnuto tijelo.
Malenim trgom zakoračali su mrtvi Iliri, Grci i Rimljani - a danas - živi Bračani zarobljeni u svojim konobama.
I ja ću se vratiti.
Post je objavljen 29.08.2006. u 03:24 sati.