Walt Disney je godine 1941 objavio svoj četvrti i ujedno i najkraći dugometražni animirani film u jednom komadu: Dumbo.

To remek djelo povjesti kinematografije traje samo 64 minute. Samo jedan sat i četiri minute. Ta, u vrijeme objave filma vrlo kontroverzna kratkoća, i relativno jednostavna fabula čine ga idealnim materijalom i za one majmlađe. Dijete od svega dvije i pol godine u stanju ga je odgledati od početka do kraja, pratiti i doživljavati trenutke tuge i sreće glavnih junaka, suosjećati se sa nepravdama počinjenim nad njima, potom slaviti njihove pobjede nad zlom, pjevati skupa sa onim čudnovatim vranama na kraju, i u nevjerici i čuđenju promatrati halucinacije pijanog miša i slonića negdje na sredini filma. Fenomenalno!

U zadnje vrijeme, Dumbo DVD se ne vadi iz playera u našem domu. Moja trogodišnja kćer upija te 64 minute barem 2-3 puta dnevno. Pa ponekad onda i ja sjednem kraj nje i promatram tu kompleksnu slikovnicu sa strahovito moćnim i svevremenskim idejama i nevjerojatnom karakterizacijom likova. Danas, nakon što sam ga u zadnjih mjesec dana odgledao barem 10-tak puta, uočio sam nešto što me šokiralo i potaknulo na razmišljanje. Za ovu moju čudnovatu asocijaciju potrebno je ukratko prepričati sadržaj:

U putujućem cirkusu, slonica dobija dijete - malog slonića kojem nadjene ime Jumbo Jr. Glupom šalom prirode, Jumbo dolazi na svijet (ona roda poštar je fenomenalna) nesrazmjerno velikih ušiju, zbog čega mu istog trena okrutno (slonovsko) društvo daje pogrdan nadimak - Dumbo. U jednom trenutku, Dumbo postaje predmet sprdnje nekolicini arogantne djece iz gledateljstva, na što ga majka pokušava prvo skloniti, ali nakon upornog izazivanja kreće u obranu svoga čeda silom (svaka sličnost sa Zinedineom Zidaneom i Materazzijem je očigledna). Razjarenu majku ubrzo svladavaju djelatnici cirkusa (FIFA) i zatvaraju. Rekli bismo - opravdano? Patnja nasilno odvojenih majke i djeteta je nešto što svaki put duboko pogađa moju kćer. Ne ostajem, priznajem, niti ja baš ravnodušan. Ti osjećaji su prejaki. Dumbo se sprijateljuje sa malim mišem koji ulaže veliki napor da Dumbou pomogne u tim teškim trenucima. Nakon jednog slučajnog pijančevanja, bude se na drvetu. Uz pomoć jata vrana, Dumbo shvaća da može letjeti. Dumbo, kao leteći slonić, postaje glavna cirkuska atrakcija, slavan i bogat, a majka biva oslobođena. Čiča miča gotova je priča (jel' netko zna sa kakvim č-ovima i/ili ć-ovima se piše čiča miča?).

Glavna poruka filma je jasna, pa gdje su onda te opasne veze?

E sad, sjeća li se itko onog majmuna koji je pijan i bez vozačke dozvole u svom BMW-u ubio dvije makaranke, pa potom bio oslobođen služenja ikakve kazne samo zbog toga što je sin ugledne i imućne obitelji, koja ga želi nastaviti školovati negdje u Švicarskoj (tako nekako je otprilike zvučalo ono idiotsko obrazloženje suca, ako se ne varam)? To je priča koja mi je prva pala na pamet, ali bez brige iz širokog repertoara mita i korupcije, ali i načina na koji funkcionira moderni poslovni svijet i društvo, sigurno bi se moglo iskopati još sličnih.

Sad povucite paralelu sa: Dumbova majka biva oslobođena nakon što on postaje slavan i bogat. Iako se to ne vidi u filmu, očigledno se podrazumjeva da je Dumbovu majku ravnatelj cirkusa oslobodio nakon što je njen sinčić postao glavni izvor prihoda. Ili ovako, da bi Dumbo majku izvukao iz zatvora, morao je postati slavan, bogat i moćan.

Očito je da nas čak i crtići iz vaše i naše mladosti podučavaju da kad si bogat i moćan, vrijede neki drugi zakoni. Teške riječi, jel' da?