Prije 17 godina počinio sam težak zločin.

Davne A.D. MCMLXXXIX (1989), bio sam još uvijek balavi srednjoškolac, ali sa već pošteno usmjerenim glazbenim svjetonazorima, više-manje vrlo nalik onim današnjim. Bilo se već i u Jabuci, i na pokojem koncertu, a i podosta crnih majica i košulja je okusilo slanoću moje kože.

Dan ranije, prijatelj iz razreda me pitao - "Sutra Pixiesi u Kulušiću. Idemo?" - Prilično nezainteresirano sam odgovorio - "Ma ne znam, čuo sam jednu pjesmu od njih. Nije da mi se ludo ide." - "Daj ajmo. Biće dobro" - "Ma ne. Vi odite, ja ću preskočiti ovaj put." - ostao sam pri svome. Nisam otišao. Joj Romane, samo da si me pitao još jedanput... Išao bi. Ma sigurno bi. Ma ne bi - samo pokušavam naći krivca.

Dan nakon koncerta, slušao sam 101-cu i osjećao se kao na streljanju. Red komentara - hvalospjeva iz studija, pa red pjesama, pa opet red komentara, red pjesama... Redovi komentara su mi vezivali oči i ruke, davali mi cigaretu i pitali za posljednju želju, a redovi pjesama potom okidali salve ravno u srce. Blijedo sam sjedio pored radija, lupao glavom u zid i priznavao si: "Propustio si nešto veliko, majmune!". Onaj uvodni "uuuuuu" u Where Is My Mind, sledio mi je krv u žilama, a sve osim kosti ogolile su one cvileće gitare. Ona zadnja dva "uuuuuu"-a preostale kosti i samo duh u njima lansiraju u Svemir. Kako sam mogao biti tako glup. Zašto si nisam dao truda provjeriti što propuštam?

Što sam prije mogao, nabavio sam Surfer Rosa - njihov prvi, i meni osobno, najdraži album. Ujedno i jedan od meni najdražih albuma uopće. Pod, kako se to mudro kaže, produkcijskom palicom Stevea Albinija, čudnovate legende glazbene industrije (Big Black, Rapeman), utemeljen je zvuk Pixiesa i začet kompletan novi zvuk glazbe 90-tih godina minulog stoljeća. Možete li zamisliti Nirvanu i kompletnu grunge scenu bez ovog sjemena? Nikako! Slušajući samo onaj zadnji desetosekundni tužni gitarski solo na kraju Cactus-a, mogu zamisliti Anthonyja Kiedisa i Johna Frusciantea kako grade cijeli Californication. Ili onaj inovativni Albinijev zvuk bubnja. Uh. A gitare... A gitare... Dragi Bože - te gitare! Dame i gospodo - Joey Santiago. Gitarski zvuk Pixiesa je apsolutno nemoguće opisati - previše je raznolik. Pokriva sve, od onih cvilećih mračnih zvukova koji su u stanju isisati emocije i iz kamenog budističkog svećenika, pa do onih pravih blues tonova uz koje se prevareni muževi pijani jadaju barmanima za šankom. I sve to često unutar jedne jedine pjesme. Pre jake su. Kim Deal je u cijeloj toj priči fantastičan element. Ona svojim glasom, basom i stasom iz prikrajka drži uzde životinje Pixies, i pazi da ne pređe na krivu stranu granice između prekrasne, melodiozne, žestoke kakofonije i potpuno neslušljivog nesklada. Ako ne razumijete što želim reći, samo poslušajte refren od River Euphrates, koji bi bez njenog vokala vjerojatno zvučao kao obična dernjava, a ovako je itekako moćna slika divlje bujice rijeke Eufrat (ok, možda sam ja to zabrijao, ali meni to baš tako zvuči i nemojte mi to kvariti). Ima taj prekrasni specifični glas koji nevjerojatno prirodno nadopunjava vrištavi glas karizmatičnog vođe Blacka Francisa.

Večeras sam dobio priliku iskupiti se za zločin koji sam počinio prije 17 godina.

Ovaj put ću hotimice biti totalno ljigav, i iskoristiti onaj stari dobri cliche - večeras je nad Zagrebom lebdio duh prošlosti. (Drugi put u 2 tjedna, ali izgleda da je ovo tematsko ljeto.) Pixiesi su, jednom riječju se lijepo može opisati vizualni doživljaj na sceni - statični. Zlobnici će reći da je to jer su se nakon svih ovih godina i poprilično zaokružili, ali nije tako. Frank Black, dok je bio i mlađi dječarac, puniji snage i manje pun... pa... punoće, imao je identični performace. Ako ih bolje pratite, oni su uvijek bili i ostali statični na sceni, do te mjere da im je čak i raspored na bini ustaljen - iz našeg kuta: naprijed Frank, Joey lijevo, Kim desno, i David na bubnjevima iza Franka. (Osim lijenosti,) mogu naći dva dobra razloga za to: Prvo, koncentriraju se na zahtjevnu glazbenu izvedbu, pa nemaju vremena još i drljati okolo po sceni, samo da bi nama to dobro izgledalo. Drugo, to im je image - taj genijalni kontrast između vizualnog doživljaja i njihovog jakog zvuka. A taj zvuk... taj zvuk...

Nisam ništa baš puno znao o njihovoj uobičajenoj koncertnoj setlisti, pa sam se malo pribojavao da će podleći pritisku hitova sa dva druga albuma (Doolittle i Bossanova), i odraditi posao onako dodvoravački. Ali ne, ipak na uštrb nekih možda poznatijih pjesama (There Goes My Gun, Velouria i Dig For Fire, recimo), sa Surfer Rose sam večeras čak čuo i meni puuno draže, a manje poznate - Bone Machine, Broken Face, Cactus, Vamos i već spomenuti River Euphrates. Naravno, uz one poznatije, Where Is My Mind i Gigantic. Još da je bilo i Break My Body i Oh My Golly (koju od milja zovem naš domaći raspašoj) i nitko sretniji od mene. Iznenadio sam se također kad su odradili i one manje poznate, a fenomenalne, pjesme sa druga dva albuma: Tame, Crackity Jones, i nepravedno zapostavljeni dragulj - Gauge Away. Sve pjesme bile su vrhunski odrađene - kirurški skinute sa albuma. Možda je i falilo malo improvizacije, ali svejedno... Bravo dečki i cure, tako se to radi!!!

Prije koncerta sam se sa suprugom nabrijavao slušajući Doolittlea (onako, kao ponavljanje gradiva 5 minuta prije ispita), i kod "Hey", dobro poznavajući svoju emocije, rekao: "E ako ovo danas čujem uživo...". I da - jesu - opet su se navlažile oči onom izgubljenom šesnaestogodišnjem majmunu u meni.

17 godina kasnije, sada već kao mulac u svojim debelim tridesetima... ovu ljetnu noć dočekat ću bar malčice čistiji od svog jednog davnog grijeha.