Ponedjeljak je. Ništa više nije potrebno reći da bi se opisale okolnosti, osim da još i kiša neumorno pada. Žena, dijete i ja autom ulazimo na parkiralište naše zgrade. Dolazimo do našeg parkirnog mjesta, a tamo veliki uglancani crni Audi sparkiran po sredini one crte koja dijeli naše parkirno mjesto od mjesta pored. Jedan od onih bisera koji valjda vođeni svojom glupošću, bahatošću, samoživošću i sebičnošću uspije svojim autom zauzeti dva parkirna mjesta. Blago njima - cijeli svijet je stvoren samo za njih.

Iako smo i supruga i ja prilično pristojni ljudi, već koliko to već suvremeni način života dopušta, ta scena je bila prejaka da ne bi otrgnula iz naših usta pokoju ružnu riječ. Stajali smo tako koju minutu, i razmišljali što učiniti. Baš u tom trenutku dolazi do tog svog Audija jedna od onih naperlitanih sponzoruša - slika vlasnika zaprepašćujuće je odgovarala gluposti njenog remek-djela.

- E'o, glupa babetina. - promrmljao sam si u bradu.
- Da, glupa babetina - potvrdila je polu-naglas žena.

Spodoba je ušla u auto i pomaknula ga. Mi smo se uparkirali. Izlazimo i mi i ona van iz automobila. Tišina.

- Maamaaa? - glasno se javi naše trogodišnje čedo.
- Molim ljubavi? - uzvrati supruga.
- Jel to glupa babetina?
(Opet tišina...)
- Ha? Jel to glupa babetina? Jel je? Jel to glupa babetina? - ponovi dijete još glasnije.

Naravno da je čula. Ne dižući pogled sa poda, odletjela je sa mjesta zločina što je prije mogla. I neka je.

Djeca su naš veliki potencijal protiv ljudske gluposti.