JA sam večeras čuo How Soon Is Now od The Smiths-a uživo.

(najdublje se ispričavam. da, namjerno sam započeo tekst sa ovom preosobnom zamjenicom u prvom licu jednine, jer odgovara smislu teksta. Biti će baš takav - preosoban, i izuzev prvog dijela, ticati će se samo mene.)

Isprva sam se nećkao bi li još večeras, ovakav - prepun emocija, pisao nešto o koncertu Morrisseya u Zagrebu. Iskreno, nećkao sam se bi li uopće pisao o tome. Ali evo, kako čitate, moj impulsivni i emotivni karakter sam vodi prste po tipkovnici.

Kada smo prvi put čuli da će Morrissey posjetiti naš grad, moja supruga je veselo uskliknula: "Idemo na Smithse!". Nije to rekla u neznanju, to je samo bila ona iskra optimizma, čije je moja ljubav vječiti nositelj. Skeptičan, hladno i proračunato sam odgovorio: "Ne ljubavi. Dolazi Morrissey." I uvijek mrzim ovo reći, ali... bio sam u pravu.

Jesam li?

Informativno. Steven Patrick Morrissey, legendarni pjevač i vođa vokalno instrumentalnog ansambla The Smiths, a već duži niz godina samostalni umjetnik, održao je večeras, u četvrtak 06.07.2006, koncert na Zagrebačkoj Šalati, sa ciljem promocije svog zadnjeg studijskog albuma "Ringleader of the Tormentors". Tijekom jednoiposatnog koncerta, Morrissey je sa svojim solidnim pratećim bandom, isprepleo većinu pjesama sa novog albuma sa četiri pjesme iz vremena The Smithsa, jednim coverom New York Dollsa i intermezzoima mini-humoreski u maniri stand-up komičara.

Subjektivno Objektivno. Ili može i objektivno subjektivno... Onako, kolektivno subjektivno... Da, kako će se većina složiti, koncert je vjerojatno mogao biti i ponešto duži. Da, nije baš neki štos vratiti se nakon bisa sa samo jednom pjesmom. Da, mogao je vjerojatno pronaći malo mjesta i za svoje ranije radove iz svojeg pozamašnog repertoara. Da, kamo sreće da je bilo još i više radova iz vremena The Smithsa. (Oooo daaa.) Da, nije bilo baš u redu u nekoliko navrata aludirati na skladbu "There A Light That Never Goes Out" i provocirati stare dobre obožavatelje, a na kraju ih ostaviti kratkih rukava. Sa druge strane, nisam baš neki štovatelj albuma "Ringleader of the Tormentors"-a (ne kanim ga baš ponovo preslušavati u skorije vrijeme), ali priznati ću da je većina pjesama na koncertu bila odrađena vrlo solidno (za moj ukus) i time bar dokazala strahoviti nedostatak kvalitetne produkcije na samom albumu. Sam Morrissey još uvijek ima fenomenalan i jedinstven glas, iako zvučna slika sa albuma možda sugerira drugačije, što se opet može protumačiti lošom produkcijom. Moz je također potvrdio svoj smisao za humor, i (više no dobrodošlom i učestalom) komunikacijom sa publikom u nekoliko navrata, što vjerojatno unaprijed osmišljenim gegovima, što svojom dovitljivošću na licu mjesta uspio izmamiti salve smijeha. (Ono sa "Look! A lot of mozzie mozzies!" je bilo fenomenalno, baš kao i ono "A 100 years ago there was a band... blah, blah... - New York Dolls!". Je li neko primjetio malčice promjenjene riječi pjesme "You Have Killed Me"?)

Na piću nakon koncerta, društvo se nekako složilo u ocjeni: 6 od 10. Ja nisam...

Subjektivno. Ja jednostavno nisam u mogućnosti dodijeliti numeričku vrijednost ovom događaju. To mi ne dopuštaju emocije. U najmanju ruku, unatoč isprepletenosti, koncert moram podijeliti na dva dijela: repertoar The Smiths-a i repertoar Morrissey-ev. (Neću tu sad niti razmišljati o onom ispadu sa New York Dollsima). Kako već rekoh, "Ringleader of the Tormentors" mi i nije neko velebno ostvarenje. Sama koncepcija koncerta mi je osrednja. Ali izvedba vrlo dobra. Pa evo, za taj dio neka bude ta šestica nagnuta na sedmicu. Ili možda na peticu?

Apsolutno Subjektivno. (Vi nabijeni sarkazmom slobodno odite na čik-pauzu. Jel 'ko ostao? Dobro...) E tu smo... U životu imam tri, možda četiri pjesame za koje mogu reći da su mi promijenile tok samog života. Te pjesme su me učinile čovjekom kakav jesam danas (ne, neću ulaziti sada u to kakav sam ja to danas u stvari, ali pošto ste svi sarkastični na čik-pauzi... Niste? Što čekate?). To je onaj trenutak u životu kada shvaćaš da ti se život naočigled mijenja za sva vremena. Nepovratno. Neki novi duhovi otimaju tijelo.

How Soon Is Now je jedna od njih.

Nemojte me krivo shvatiti, How Soon Is Now mi nije najdraža pjesma od The Smiths-a. Ne, nije. A i Girlfriend In A Coma, i Panic su mi također drage. Posebno i Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me, na čije prve zvukove su mi se pošteno navlažile oči i zgrčile usnice. (Da još uvijek sam muško, hvala na pitanju sarkastični ljudi.)

Ne želim ići sada još i u detalje kako, gdje i zašto mi je ta pjesma toliko značajna. To nije niti toliko bitno za ovaj post. Bitno je samo to da - je. Meni. JA. Onaj JA sa početka teksta.

Večeras sam je čuo u živo. Morrissey je stajao tamo na bini i pjevao How Soon Is Now. Nakon toga, ništa mi više na koncertu nije bilo bitno. Nakon toga, mogao je sići sa pozornice i, što se mene tiče, otići kući. Mogao je i ostati stajati i šutiti. Nije bilo bitno. Jednostavno - više ništa nije bilo bitno.

Ponovo sam prisustvovao onom jednom davnom trenutku rađanja onog drugog, novoga mene.