Ležao sam na krevetu sa djevojkom. Ničim izazvan, upitao sam je:

- E'o, kladim se u $500.000 da iz tri puta ne'š pogodit' broj između 1 i 10 kojeg sam zamislio. - uvjeren u dovitljivost svoje trik-pitalice, ponudio sam cifru koju naravno niti sam imao, niti ću vjerojatno ikad imati.
- 3.33 (tri-cijela-tridesettri)? - ispali ona prvi pokušaj. Oblio me hladan znoj.
- Ne - rekao sam glasno i samouvjereno, da joj pokušam pokazati kako je potpuno na krivom tragu.
- 5.55 (pet-cijela-pedesetpet)? - nije se dala smesti.
- Ma kakvi - pulsiralo mi je u glavi.
- 4.44 (četiri-cijela-četrdesetčetiri)? - reče smireno, ne smetena činjenicom da joj je to zadnji pokušaj.

Ako sam ikada ikome pomislio lagati, to je bilo tada. Mogao sam lijepo reći: "Ma ne - sedam!" Ali šok i nadrealnost cijele te situacije u trenu su mi isisali istinu iz grla. Hrapavim i nesigurnim glasnom, kao da priznajem najteži grijeh, rekoh:

- Da.
- Duguješ mi pola milje dolara - rekla je potpuno mirno i staloženo kao da se dogodilo nešto sasvim uobičajeno.

Nekoliko trenutaka sabirao sam u glavi netom protekli događaj. Valjda je i ona. Kako je mogla znati da su u pitanju decimale? Ne znam. Kako je mogla znati da su u pitanju točno dvije decimale? Stvarno ne znam. A i onda, kako je pogodila broj između 1 i 10 na dvije decimale?!? Pogledali smo jedan drugoga i prasnuli u smijeh.

Jedan mali dio cifre sam uspio otplatiti. Drugi, malo veći dio sam uspio povratiti raznim drugim glupavim međusobnim okladama. Treći i najveći dugujem i dan danas.

Na današnji dan prije točno 13 godina upoznao sam osobu sa kojom ću provesti život. Ljubavi, sretna ti godišnjica - tvoj Milou.