subota, 24.08.2013.
Samo moja revolucija
Uvijek sam nekako vjerovala u revolucije.
One koje mijenjaju svijet. Pa svijet postaje neko bolje , ljepše i pravednije mjesto. Ali revolucije su često završavale i kobno, s brojnim krvavim posljedicama, mnogo boli i tuge.
No, zauzeti se za istinu, pravednost, ljudskost i čovjeka, bilo je nešto što me uvijek vuklo. Tražla sam dugo način da tu svoju potrebu izrazim u obliku u kojem ću to najbolje moći.
Ali revolucije se ne događaju preko noći. Doživjela sam zadnjih godina mnoge promjene. Većina njih je bila obojana sivilom, tugom i mnogim mračnim tunelima u kojima sam se dugo tražila. I prolazeći svima njima, shvatih da je samo jedno važno. Najveća revolucija je ona koja se događa u nama. To je ona dosta tiha revolucija koja se dešava u mnogim mračnim noćima. Pa one polako postaju sve blještavije, sve više u bojama..Jer ih bojamo sobom...
I tako zavoljeh sebe.
Dugo mi je trebalo da tako zavedena sobom, nakon mnogih bitki kroz koje sam se metamorfozirala i znam da još budem, nađem svoju materiju. Esenciju..bit..
I kroz stotine tisuća riječi pokušavala sam doći do nje. Pa onda shvatih da je ona tu. Riječ. I da je moja esencija, bila dugo pored mene, u meni..dok sam je ja poput vještog i upornog tragača tražila.
I tako zauvijek zavoljeh riječi.
Pa sam i dalje tražila kamo je usmjeriti. I mnogo, zaista mnogo sam poetizirala kroz priče, pjesme, crtice iz života...
Znam da sam uvijek bila ja..I znam da ste to uvijek osjetili...Jer ja sam nježna duša uvijek gladna žudnje, dok je ona uvijek gladna mene
I gladna života samog. I opijena mirisom zvijezda i uvijek tražeći mjesečevu haljinu.
Stalno u vječnoj potrazi za onom tankom linijom koja spaja Mjesec i Sunce.
I uvijek vičem "još", nezasitna poput malog djeteta koje guta bombone.
I tako zauvijek zavoljeh nemir...
Onda sam, unatoč svojoj vječnoj mekoći, s kojom sam provela mnoge noći u borbi da ju otjeram i razuvjerim da joj je kod mene još uvijek mjesto stanovanja, postala dosta oštar kritičar. Kolumnista.
Pa sam se tražila, jer ja moram kritizirati nepravdu, neljudskost, ravnodušnost, laž i licemjerje. I stala sam na stranu obespravljenih i očajnih. Onih heroja tužnih lica koji jedva preživljavaju. A bore se..iz dana u dan
I uzela sam bez puno razmišljanja sve njihove tuge i boli na svoja leđa i bez imalo straha borila se u njihovo ime.
Jer imam čast, slobodu i moć govoriti javno.
A oni nemaju.
Pa sam poput albatrosa poletjela velikim krilima i povukla i taj brod. Jer mu je pomoć trebala
I tako nađoh svoj oblik i teksturu. Nježnu ali oštru. Suosjećajnu ali hrabru.
Bez straha. Bez riječi koje ostaju skrivene.
Revolucije se događaju rijetko. Ali i kada se dogode, treba ih prepoznati. I zgrabiti širom otvorenih ruku.
I širom otvorenog srca i uma.
Ja sam svoju dugo tražila. A onda sam pokušavajući naći neku sasvim drugu revoluciju, doživjela samo svoju...predivnu i fascinatnu.
I tako zavoljeh svoj glas, svaku svoju riječ...
I one njihove, iz srca i pune zahvalnosti
Pa sam danima bila na rubu suza. Ali od ganuća, od ushita životom i ljudima koji ipak...imaju dušu..
Revolucije se događaju rijetko. Ali najljepše su one u nama.
Najljepša je ona u mom srcu..
P.S.
Od srca hvala svima koji me već dugo čitaju ovdje i onima koji me čitaju na portalu
Grlim vas sve..
- 20:43 -
petak, 16.08.2013.
Kao albatros
Otkad pišem otvoreno, javno i kritički, pišem otvorenim srcem i umom.
Nikada se prije nisam zamišljala kao kolumnista kritičar, provincije u kojoj živim.Mada sam takvu priliku dugo priželjkivala, onako potajno, ispod jastuka, sa čežnjom...
I počela sam prvo sa strahopoštovanjem prema prilici, prema ukazanom povjerenju, prema životu. I sve sam više osjećala radost i čast, slobodu i moć, što mogu govoriti javno. I pisala sam oštro prema onima koji to zaslužuju, pisala sam realno ali sa tugom, ironično i sarkastično..
Otkrivajući tu svoju stranu kritičara, ali sa dušom, i uvijek na strani obespravljenih i nemoćnih, sve sam više otkrivala svoje snove od riječi, svoj poriv da budem na strani onih na čijoj strani nije više nitko. Onih koje su izdali i kojima su lagali. Onih koji su davno zaboravili što je radost i smijeh.
I uzburkala sam duhove, podigla prašinu, promijenila sastav onog nekadašnjeg ustajalog zraka na asfaltu svog grada.
Jesam li hrabra ili luda?
Riskiram li previše?
I željeli su me ušutkati. Ne mogu me kupiti. Ne mogu me niti slomiti. Krila su mi sve veća.
I u jednom trenutku neke nesigurnosti i krhkosti, kada sam se pitala koju cijenu ću platiti za sve svoje riječi i misli, netko mi je rekao da sam postala albatros.
A albatrosi su zaista posebne ptice. Čudnovato velikih krila i fascinatne ljepote.
Lete visoko. I osjećaju jako.
Vjetar im je suputnik i najveća snaga.
Ne poznaju granice.
.......
Ja sam dugo tražila svoj let. I u početku sam poput male ptičice skakutala boreći se, sa svojim lomnim krilima, sa svojom snagom. Sa strahom od visokog leta.
Sa svim ranama od prošlosti, koje još uvijek, prije oluje, osjetim u svojim krilima.
Dugo mi je trebalo da raširim svoja krila i nađem svu svoju snagu i hrabrost u njima. Čak i za one koji je nemaju. Pa letim i u njihovo ime. Nosim ponekad i njihov teret. Kao što albatros pomaže brodu u nevolji. Pa nosim i svu njihovu tugu zbog beznađa u kojem se nalaze mnogi.
No, ja sam izabrala svoj put. Da budem albatros.
Jednom kada raširiš svoja krila, možeš samo letjeti. Ne dam im da ih spuste. Morat će gađati precizno, dugo i oštro.
Ali ja ću ih raširiti još više, pa i pod cijenu slobodnog pada u provaliju. I pod cijenu svoje albatrosne smrti.
I zato, nošena snagom vjetra, nastavljam svoj široki neustrašiv let , bez imalo straha.
I nema cijene kojom će me kupiti. Kao što nema granica preko kojih se ne usuđujem prijeći.
Jednom kad raširiš svoja krila, možeš jedino..letjeti svom svojom snagom. A vjetar je predivan suputnik.
- 13:41 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.08.2013.
Suze pretvorene u noćne želje
Danima svi već pišu o tom meteorskom pljusku. Govore o suzama i zvijezdama padalicama. Uz koje se treba poželjeti želja.
Ja sam već dugo opijena zvijezdama, a suze, smijeh i želje, već su mi odavno, magično trojstvo koje ide zajedno. U paketu sa roza mašnicom.
......
Ovo ljeto mi se pretvorilo u grozničavu borbu. Sa vrućicom, od koje sam se razlila cijela, dok sam istovremeno od sebe snažno gurala jednu ruku, koja me nije puštala. Brisanje znoja i suza svoje kćeri, koja se tresući borila sa anginom, koja nikako da prođe. Sa prošlosti, koja se javila u obliku oca mojih kćeri, koji se nakon više godina sjetio da one, zaista postoje. Ali, ubrzo je ponovo zaboravio.
Željeli su me i ušutkati, zbog jedne kolumne, koja je nekima očito bila prijetnja. Saznala sam to nakon što sam napisala tekst o cenzuri i slobodi govora. Stvari se tako zanimljivo poklope u životu. Zar ovaj svemir zaista voli šalu? Luckastu, šašavu, spontanu i sasvim nepredvidivu,onu od čijeg iznenađenja, ostaneš bez teksta?
Ušutkati me ne može nitko, kupiti me se ne može novcem, riječima, moći ili igrama na koje ne pristajem. Ne postoji takva cijena. Ja sam samu sebe kupila odavno. I na manje ne idem....
.......
I dok smo zajedno, on i ja, slika i riječ, sjedili i ispijali naše razočaranje tim trenutkom, gdje su se željeli poigrati s nama, oduzeti nam hrabrost i odlučnost, i u trenutku gdje sam spletom okolnosti, bila u središtu vatre, u sredini, u centru, ona na kojoj se lome prijateljstva, bio je to ipak trenutak kada smo nakon dugo vremena, bili zajedno..makar razočarani
Ali kada se zbrojilo njegovo i moje razočaranje, njegova i moja zabrinutost i tuga, zbrojeno nije davalo dupli teret, već bliskost i zagrljaj.
I onda, u tom potpuno šutljivo teškom trenutku, gdje su nam se miješale misli, zajedno sa kolutovima dima, sasvim nenadano i bez ikakva uvoda, rekao je da se seli. Jako blizu meni.
Zar baš sada, kada sam ga pustila i koliko god se trudio, nisam nikako željela natrag. Jer previše je bilo praznine, previše je bilo kupovine riječi, a premalo trenutaka zajedništva. Premalo ljubavi.
Nešto što smo tako dugo željeli i čekali , ponekad u grozničavoj želji, koja je istovremeno rušila nas, jer smo se izgubili u nekim drugim banalnostima. Željeli smo tako jako, da samo se izgubili u prevelikoj jačini čekanja i željenja. Zašto baš sada?, pitala sam se dugo..
........
Želje su nada sa zamkom. Želje su suze pretvorene u strastveni omotač čežnje. Upakirane u čekanje, koje je najveća ljepota jedne želje. I njena najveća zamka.
Celofan joj je radost, a mašnica očekivanje. Ispunjenje je nebitna stavka u životu svake želje. Ono je njen kraj.
Nisam od mnogih želja. Ali ovaj put mi trebaju suze koje padaju s neba. Da se nahranim djelićima zvjezdanog praha.
I žudim za zvijezdama padalicama. Da ih skupim u šaku.
Pa da ih brojim.
Pa da poželim nešto. Makar upala u zamku iz koje se dugo neću moći izvući van.
I trebaju mi suze uz koje se smijem. I smijeh uz koji plačem.
Možda ovaj put od siline želje. Ili od sreće što je jednoj možda došao kraj.
Jer sam izgorila od željenja...
- 22:11 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 07.08.2013.
Fever
Dok je u mom potkrovnom stanu, vrućina postajala nešto s čim se zaista treba izboriti u boksačkom ringu, a mene je već neko vrijeme , više zanimala ona neka druga fever, ona zbog koje koljena klecaju, oči blješte i leptiri lete svoj let, mene je usred svega toga ljetnog stanja, jer ljeto je više stanje svijesti, nego godišnje doba, ugrabila ona čisto tjelesna, ona najobičnija i jako mokra, fever..od bolesti..
Osim ove u ugrijanom stančiću, ove druge dvije, imaju tendenciju laganog tremora, klecavih koljena, znojenja, ubrzanog lupanja srca i ...obično su zarazne prirode. I dok se moje tijelo topilo i lagano curilo kroz dosta ugrijane tekućine, koja je lagano klizila po cijelom stanu, isparavale su i nekako nestajale sve one opekotine, stečene onako, naivno dječje, u zadnje vrijeme, kada su mekoća i nevinosti bile jedina opcija. Fever ponekad može biti dobra stvar.
Klecavih koljena, ugrijana do usijanja i sa bolovima od nožnog palca do obrva i više, topili su se svi bolni rastanci i demoni, koji su se nedavno vratili, pa sam shvatila, da nikada zapravo nisu niti otišli. Topile su se sve riječi, tako potrošne i jeftine, nalik parolama..i ništa drugo. Većinom su takve, ako nisu manifestirane kroz djela. Curila sam i razlijevala se, kako nisam od nekih dječjih dana, kada je mama nosila čaj i zagrljaj u krevet. Kada se poklope toplinski val, visoka temparatura i ona neka fever , tako uzbudljiva, iako u mislima, kombinacija je ubojita. Po tijelo najviše.
Nečiju ruku sam nedavno pustila, no ona ne želi pustiti mene. Još uvijek maštam u svom fever maglovitom transu, kako smo možda mogli mnogo. Još uvijek zamišljam, možda oblivena vrućicom i tresući se od groznice, njegov osmijeh, koji nisam vidjela dugo. I sanjam o nekom svježem lahoru koji nas je mogao spasiti. Možda. Možda je samo kriva ova temperaturna pošast, koja mi onako halucinantno, daje neke nove slike, vizije i čežnje.
Topeći se u višednevnom transu, sanjarila sam ipak , o onoj životnoj, fever, koja se ne liječi medikamentima, već nečijim dodirom, o ljetu koje mi tako brzo klizi iz ruku, a ja ga želim zadržati još jako dugo, jer ono je zaista stanje, stanje slobode i stanje kada se voda i vreli zrak poigravaju tijelom, srcem i duhom.
Ljeto je "fever", ona prava uzbudljiva, izgarajuća, katarzična i divlja. Ljeto je kada cure svi sokovi života, gorenje dok ne ostane suština..ona duboko zakopana ispod svih dječjih problema, svih mirisa izdaja i prevara, suština koja se skriva, ispod svih mogućih uloga i identiteta koje su nam nametnuli ili smo ih poželjeli pa smo to i postali.
No ja vidim dublje..možda zbog toplotnog vala, možda zbog vreline svoje kože , možda zbog upoznavanja svih svojih demona..
Ja vidim ispod sve moguće soli, od suza i znoja.
I vidim ispod sve površine od sjaja, blještavila i parola.
Kao što vidim ispod svojih vjeđa.
I dok moje tijelo gori, znam da je upravo to, bilo ono što mi je trebalo.
Da se podsjetim one prave i jedino važne, divlje i nježno strastvene, lude i nespretne, možda često bolne i tužne, ali nezamjenive..
Životne "fever"...
- 23:20 -
ponedjeljak, 05.08.2013.
Izložena
Ljeto je vrištalo u svom njegovom sjaju, rušilo sve svoje granice i prestizalo samo sebe, a ja sam preskakala neke svoje. Gdje je crta koju ne smijem prijeći?
Koliko se smijem izložiti?
Ispisujući sve više svojih misli, ispisivala sam sve više sebe. Otkako sam sve više ulazila u novinarsko pisanje, kao da polako shvaćam svu snagu, težinu i dubinu svakog ispisanog slova. Sa slovima se treba znati igrati. No, kada igra prestaje biti igra?
Da li u onom trenutku kada se izložim previše, pa ću se zacrvenjeti zbog svojih riječi, potrčati da pobjegnem od njih, uplašiti se sebe i nedostatka svojih granica?
Kao da su nestale i ostala je samo hrabrost. Za neke ludost.
Nedostatak nečega je ispunjenost onim drugim. Možda. No ja svejedno već dugo ne seciram stvari. Umorila sam se od toga.
Ne razmišljam više analitičkim umom, ono što me zanima je preskočiti sve iluzije.
Osjećam taj miris hrabrosti oko sebe već dugo. Ne planiram puno, samo skočim, često puta bez padobrana, pa onda skupljam djeliće sebe na širokoj livadi života.
Skupim ih brzo. Pa se onda poput djeteta, kojem su mnogo puta rekli da ne dira vruću pećnicu, opečem..po deseti put. Na sreću, opekotine prođu brže.
Pa onda padnem i liječim se mnogim svojim preskocima..svojim strahovima pogledam u oči, demonima se nasmijem i idem dalje
Izoštravam i šiljim poput olovke sve svoje kuteve gledanja, u nadi da ću spaziti sebe u izlogu nekih željenih očiju.
Pa onda shvaćam da si najljepše izgledam u pogledu stranca koji ne zna ništa o meni, pa ponekad poželim pobjeći s njim.
Pa se popiknem i ugledam sebe u nekom izlogu sa mnogo lijepih cvjetnih haljina i znam...da izložena ne mogu biti...
A ako i jesam, vidim samo svoju hrabrost, vidim samo svoj smisao
Granica nema, one su samo produkt nečijih težnji. Granica nema, one su samo nečiji tuđi izbori.
Ne moj. Ne izbor koji biram.
I vidim svu svoju izloženost, nagost i golost u svom sjaju i blještavilu. Možda sam ogoljena ali sam sretna. Možda ne priznajem granice, ali poznajem sebe.
I sasvim je dovoljno...poput traga sunca na ogoljenoj koži.
Poput kapi vode koje osjećam na svom tijelu...
- 18:35 -
nedjelja, 04.08.2013.
Diler
Prvi puta stavljam nešto iz arhive. Tekst dosta davno napisan,ali aktualan mi uvijek...Mnogi mi prodaju svoju robu, riječi, iluzije, priče koje su samo priče bez poruke ili pokrića u životu..
Ne mogu više kupiti niti jedan vaš gram dragi moji...
Diler
Imao je prvoklasnu robu. Njegove riječi su bile najbolje kvalitete.
Čiste, omamljujuće, zanosne. Vodile su u neku drugu dimenziju svijesti.
Sreli smo se slučajno. Onako kako srećete dilera.
Nudio je svoje riječi a cijena nije bila mala.
Isplata je bila neodgodiva, beskompromisna i skupa.
Trebala sam ih i nisam pitala za cijenu.
Kupovala sam riječi i plaćala ih osmijehom i blizinom.
Prisutnošću i stihovima. Bojama i krilima.
Sjajem i letom.
No želja je bila sve jača i cijena je rasla.
Plaćala sam dodirima i ispoviješću
Zagrljajima i gorljivošču, žudnjom i rukom u ruci..
Snovima, idejama, spoznajama i znanjem...
Imao me u šaci, onako kako svaki diler može imati jednog ovisnika
A riječi sam slagala u kosu, u pogled, u korak, u svaki dio svog tijela, pokret, osmijeh
A ovisnost je vikala..."još.."
Diler se osmijehivao, naslađivao, rugao, želio, uživao, prodavao riječi poput svake druge robe
I bio je nemilosrdan, okrutan i proračunato hladan
Kupaca je bilo sve više a robe sve manje
Glad je bila sve žešća i željela sam svoju dozu više od ičega
Ruke su drhtale, srce je lupalo, pogled je bio mahnit
Fokus je bio samo jedan a cilj čvrst i odlučan.Želja je divljala.
Željela sam te riječi i nije bilo stvari koja bi me mogla spriječiti u naumu...
Da ih kupim pa makar bile po cijeni moje duše
Trebala sam ih a on je imao najbolju robu.
Glasovi su vrištali i vodlili svoju mračnu igru
I kupovala sam ih predanošći i odanošću
Postojanošću i razumijevanjem
Vođenjem ljubavi i iskrenošću
Odricanjem i požrtvovnošću
Svojom dušom...
I tada sam prestala biti ja
Kupovala sam ih sobom...
Tijelom i duhom, srcem i umom
I tu sam prestala postojati
To su sada bile samo riječi upletene u moju kosu, začahurene u mom pogledu, ispisane u mom osmijehu
Riječi istetovirane na svakom dijelu moje kože i ne samo kože..i dalje...do kostiju
Bila sam na onom nekom mjestu gdje je izgubljena svaka nada za spasenje
Plesala sam po rubu i nedostajao je jedan maleni klecavi korak da odem..zauvijek i bespovratno
Bila sam u tunelu zvanom nepostojanje..u tunelu zvanom bol i očaj
Bila sam ovisnik koji ne zna da je ovisan i ne želi spas..
Želi još samo malo, još koju riječ, koje slovo, koji stih...i želi to jako, najjače
Ali njemu je ponestalo riječi
Nestale su netragom u magličastim noćima
Nepostojeće poput zanosa, poput čežnje za nekim koja prestaje biti čežnja
Poput traga u pijesku, poput fatamorgane
I očajanje je bilo veliko, ljutnja je rasla, tuga je postala materijalizirani oblik života
I onda tako bez riječi lutala sam tunelom
Izgubljena i neprepoznata
Slomljenih krila u potrazi za fiksom
Tražila sam riječi u svakom pogledu, molila i preklinjala za njih u svakom odrazu
Nadala im se, klečala ponizno u svom htijenju i želji da ih dohvatim, da doprem do njih nekim čudom
A trgovca riječima više nije bilo
Samo noći..prazne, nerječite, neizrečene, šutljive
Istinite i vrišteće
Oči u oči sa dušom..sa svojom tišinom
Koju nisam željela čuti
Od koje sam bježala
I onda svjetlo
Malo, tek vidljivo, neki glas koji sam jedva mogla pojmiti kao svoj
Jer..dugo ga nisam čula
I neki pogled..stran, čudan, dalek
Ali sa iskrom..koja je govorila da je samo moja
Da li je ?
I ta vrištuća tišina postala je isprva vrištuća melodija
Koja se transformirala u melodiju divnog zvuka, nekih novih nota
I taj sjaj..nemoguće da je moj...no osjećam ga tako jasno
I jednostavno mora biti ...
I neki ispočetka poluosmijeh ali tako pun topline
Da li sam to ja?
I odbljesak i odraz svih tih riječi u jednoj jedinoj sjeni
Koju sam krenula loviti pa makar iskrvarila
Ali tu je..blizu..
I moja je..samo moja
I ja krećem..
Na put bez jedne jedine riječi
I ja sam spašena...
- 14:00 -
