Otkad pišem otvoreno, javno i kritički, pišem otvorenim srcem i umom.
Nikada se prije nisam zamišljala kao kolumnista kritičar, provincije u kojoj živim.Mada sam takvu priliku dugo priželjkivala, onako potajno, ispod jastuka, sa čežnjom...
I počela sam prvo sa strahopoštovanjem prema prilici, prema ukazanom povjerenju, prema životu. I sve sam više osjećala radost i čast, slobodu i moć, što mogu govoriti javno. I pisala sam oštro prema onima koji to zaslužuju, pisala sam realno ali sa tugom, ironično i sarkastično..
Otkrivajući tu svoju stranu kritičara, ali sa dušom, i uvijek na strani obespravljenih i nemoćnih, sve sam više otkrivala svoje snove od riječi, svoj poriv da budem na strani onih na čijoj strani nije više nitko. Onih koje su izdali i kojima su lagali. Onih koji su davno zaboravili što je radost i smijeh.
I uzburkala sam duhove, podigla prašinu, promijenila sastav onog nekadašnjeg ustajalog zraka na asfaltu svog grada.
Jesam li hrabra ili luda?
Riskiram li previše?
I željeli su me ušutkati. Ne mogu me kupiti. Ne mogu me niti slomiti. Krila su mi sve veća.
I u jednom trenutku neke nesigurnosti i krhkosti, kada sam se pitala koju cijenu ću platiti za sve svoje riječi i misli, netko mi je rekao da sam postala albatros.
A albatrosi su zaista posebne ptice. Čudnovato velikih krila i fascinatne ljepote.
Lete visoko. I osjećaju jako.
Vjetar im je suputnik i najveća snaga.
Ne poznaju granice.
.......
Ja sam dugo tražila svoj let. I u početku sam poput male ptičice skakutala boreći se, sa svojim lomnim krilima, sa svojom snagom. Sa strahom od visokog leta.
Sa svim ranama od prošlosti, koje još uvijek, prije oluje, osjetim u svojim krilima.
Dugo mi je trebalo da raširim svoja krila i nađem svu svoju snagu i hrabrost u njima. Čak i za one koji je nemaju. Pa letim i u njihovo ime. Nosim ponekad i njihov teret. Kao što albatros pomaže brodu u nevolji. Pa nosim i svu njihovu tugu zbog beznađa u kojem se nalaze mnogi.
No, ja sam izabrala svoj put. Da budem albatros.
Jednom kada raširiš svoja krila, možeš samo letjeti. Ne dam im da ih spuste. Morat će gađati precizno, dugo i oštro.
Ali ja ću ih raširiti još više, pa i pod cijenu slobodnog pada u provaliju. I pod cijenu svoje albatrosne smrti.
I zato, nošena snagom vjetra, nastavljam svoj široki neustrašiv let , bez imalo straha.
I nema cijene kojom će me kupiti. Kao što nema granica preko kojih se ne usuđujem prijeći.
Jednom kad raširiš svoja krila, možeš jedino..letjeti svom svojom snagom. A vjetar je predivan suputnik.
Post je objavljen 16.08.2013. u 13:41 sati.