Danima svi već pišu o tom meteorskom pljusku. Govore o suzama i zvijezdama padalicama. Uz koje se treba poželjeti želja.
Ja sam već dugo opijena zvijezdama, a suze, smijeh i želje, već su mi odavno, magično trojstvo koje ide zajedno. U paketu sa roza mašnicom.
......
Ovo ljeto mi se pretvorilo u grozničavu borbu. Sa vrućicom, od koje sam se razlila cijela, dok sam istovremeno od sebe snažno gurala jednu ruku, koja me nije puštala. Brisanje znoja i suza svoje kćeri, koja se tresući borila sa anginom, koja nikako da prođe. Sa prošlosti, koja se javila u obliku oca mojih kćeri, koji se nakon više godina sjetio da one, zaista postoje. Ali, ubrzo je ponovo zaboravio.
Željeli su me i ušutkati, zbog jedne kolumne, koja je nekima očito bila prijetnja. Saznala sam to nakon što sam napisala tekst o cenzuri i slobodi govora. Stvari se tako zanimljivo poklope u životu. Zar ovaj svemir zaista voli šalu? Luckastu, šašavu, spontanu i sasvim nepredvidivu,onu od čijeg iznenađenja, ostaneš bez teksta?
Ušutkati me ne može nitko, kupiti me se ne može novcem, riječima, moći ili igrama na koje ne pristajem. Ne postoji takva cijena. Ja sam samu sebe kupila odavno. I na manje ne idem....
.......
I dok smo zajedno, on i ja, slika i riječ, sjedili i ispijali naše razočaranje tim trenutkom, gdje su se željeli poigrati s nama, oduzeti nam hrabrost i odlučnost, i u trenutku gdje sam spletom okolnosti, bila u središtu vatre, u sredini, u centru, ona na kojoj se lome prijateljstva, bio je to ipak trenutak kada smo nakon dugo vremena, bili zajedno..makar razočarani
Ali kada se zbrojilo njegovo i moje razočaranje, njegova i moja zabrinutost i tuga, zbrojeno nije davalo dupli teret, već bliskost i zagrljaj.
I onda, u tom potpuno šutljivo teškom trenutku, gdje su nam se miješale misli, zajedno sa kolutovima dima, sasvim nenadano i bez ikakva uvoda, rekao je da se seli. Jako blizu meni.
Zar baš sada, kada sam ga pustila i koliko god se trudio, nisam nikako željela natrag. Jer previše je bilo praznine, previše je bilo kupovine riječi, a premalo trenutaka zajedništva. Premalo ljubavi.
Nešto što smo tako dugo željeli i čekali , ponekad u grozničavoj želji, koja je istovremeno rušila nas, jer smo se izgubili u nekim drugim banalnostima. Željeli smo tako jako, da samo se izgubili u prevelikoj jačini čekanja i željenja. Zašto baš sada?, pitala sam se dugo..
........
Želje su nada sa zamkom. Želje su suze pretvorene u strastveni omotač čežnje. Upakirane u čekanje, koje je najveća ljepota jedne želje. I njena najveća zamka.
Celofan joj je radost, a mašnica očekivanje. Ispunjenje je nebitna stavka u životu svake želje. Ono je njen kraj.
Nisam od mnogih želja. Ali ovaj put mi trebaju suze koje padaju s neba. Da se nahranim djelićima zvjezdanog praha.
I žudim za zvijezdama padalicama. Da ih skupim u šaku.
Pa da ih brojim.
Pa da poželim nešto. Makar upala u zamku iz koje se dugo neću moći izvući van.
I trebaju mi suze uz koje se smijem. I smijeh uz koji plačem.
Možda ovaj put od siline želje. Ili od sreće što je jednoj možda došao kraj.
Jer sam izgorila od željenja...
Post je objavljen 11.08.2013. u 22:11 sati.