četvrtak, 30.06.2011.

Plavičasti sjaj moje samoće

I otkad sam je prigrlila...
i ugledala svu ljepotu
i sjaj noćnih aveta
u melodioznoj tišini
znala sam...
da ugledah sebe...potpunu...

I pomislih....
napokon blješteći dolazim...
vraćam se....svom odrazu
i onim fluidima ljubavi
prema sebi...
svojim kristalno očišćenim mislima...

Slobodi...koja nije bijeg
već je povratak...
lepršav i sjajan,
vulkanski snažan
i treperavo zanosan...

Potpuno novi dah života
novih mirisa i boja...
plavkasto uronjavanje u
svijest svoje vibracije...
spajanje onih raspadnutih
i ukradenih dijelova...sebe...

I one neke samoće
raznih nijansi i titraja,
izgubiše se...
spojene u cjelinu
omotanu dahom
mojih snova , misli i boja...

I osjetih nešto što sam mislila
da više nikada neću...
plavičasti sjaj mojih samoća....
i ljubav prema njoj....
mojoj prijateljici u ogledalu...

- 22:29 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.06.2011.

Prijatelji- srodne duše uz koje rastemo duhom

Odavno sam nekako prerasla bajku da su srodne duše dvoje ljudi, obično suprotnog spola, koji se sretnu i upotpune jedno drugo. Mislim da nas nitko drugi ne može upotpuniti osim nas samih. Ta iluzija o srodnim dušama nam je nametnuta od djetinjstva i dok se ne riješimo tih obrazaca razmišljanja, gledat ćemo na život iz jedne perspektive i nailaziti na razočaranja. Srodne duše-da, lijepo zvuči, ali mislim da se ne radi o jednoj, jedinoj osobi, već o više osoba koje nam dođu u život, često puta kada ih baš trebamo i putevi nam se nekako ukrste....

Prijatelji, oni rijetki, brutalno iskreni kada treba biti iskren, oni koji izvlače ono najbolje iz nas, koji nas potiču i ohrabruju da budemo svoji, baš onakvi kakvi jesmo i ne žele nas mijenjati. To su rijetke osobe koje vide onu stvarnu ljepotu u nama, koji nas spuštaju na zemlju kada je potrebno i uz koje učimo... o sebi, o životu. To je obostrani rast....i u takvom odnosu možda i indirektno doživljavamo promjene ali prema onom najboljem u nama.

Kada ste zadnji put nekome rekli da ste zaista sretni što je dio vašeg života ?
Kada ste bez nekog osobitog razloga rekli nekome da je divan, da obogaćuje i oplemenjuje vaš život?

Vjerujem da nam ljudi dolaze u život uvijek s nekim razlogom ....možda na pomalo čudne načine i čini nam se kao slučajnost, ali odavno ne vjerujem u njih, previše je bilo dokaza protiv. Kada mi se život srušio naglavačke i kada sam često puta bila opijena koktelom očaja, samosažaljenja , tuge i bespomoćnosti, mnogi ljudi su mi na razne načine ulazili u život.
Prijatelji nisu oni koji nam povlađuju, pravi prijatelji su one rijetke duše koje su nas u stanju potaknuti na osvješćivanje, koji su sposobni ohrabriti nas da kopamo duboko, duboko ispod svih slojeva da dođemo do sebe, da otkrijemo svoj put.Oni koji vide ljepotu u nama, kada se bojimo i vlastitog odraza.

Ovo posvećujem dragocjenoj osobi u svom životu kojoj zaista mogu reći iz dubine svog srca....sretna sam što si dio mog života, sretna sam što su nam se putevi ukrstili, sretna sam i zahvalna na svim tvojim riječima podrške, utjehe, ali sam sretna i na onim riječima otriježnjenja, pomalo grubim i brutalno iskrenim, ali prijeko potrebnim.

Potičeš me da budem svoja i da idem samo svojim putem, da otkrijem sve svoje snove, svu svoju ljepotu, ali i da ne bježim i od one mračne strane. Nisi me osuđivala niti onda kada samu sebe jesam, ali si mi ponekad davala do znanja da trebam promijeniti perspektivu, pogled.

Hrabrila si me da se borim, da se ne predajem , kada nisam znala imam li snage i hrabrosti. Primila si me u svoj svijet bez ikakvih uvjeta, očekivanja, samo sa željom da budem dio njega.. Bliskost i povezanost misli, razmišljanja, učenje dvoje ljudi jedno od drugoga, rast duha prema onom najboljem u nama međusobnom interakcijom, to su za mene srodne duše. Iskrenost, toplina, zagrljaj kada ti je potebniji od disanja, pogled pun razumijevanja, dodir....

Hvala ti Ksenija što si dio mog života i ....sretan ti rođendan,neka ti se ostvare svi tvoji snovi...

- 22:04 -

Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2011.

Blogosfera- utješna iluzija ili opipljiva stvarnost?

U samom početku pisanja mog bloga bila sam dosta skeptična prema ovakvoj vrsti komunikacije. Virtuala mi nikada nije posebno ležala, uvijek su mi nekako trebali pogled, dodir, gesta, govor tijela. Što mogu dobiti od komunikacije sa potpunim strancima, nikada viđenim ili oni od mene? Iskrenost, konstruktivnu kritiku, riječi koje će mi biti svojevrsni okidači i natjerati me na razmišljanje, utjehu, podršku? Kakav je to svijet, ta blogosfera, stvaran ili puka iluzija koja nam služi kao utjeha ili možda bijeg od stvarnosti koja često puta i nije baš lijepa?

Sada, nakon dosta vremena ovdje, nakon toliko svojih ogoljenja na stranicama ovog bloga, nakon mnogo emocija koje sam ostavila ovdje gdje sam i plakala i radovala se životu, kao i mnogo sudbina koje sam otkrila, toliko ljudskih priča, tužnih i sretnih, sa sigurnošću mogu reći....blogosfera je nešto doista opipljivo i stvarno, bez obzira na virtualnu prepreku.To su stvarne ljudske sudbine, priče, zaista stvarne boli i tuge, samoće kao i radosti, ljubavi i razočaranja.Za mene su toliko stvarne da nad njima plačem, sa njima se smijem i radujem, zamislim se nad njihovim životnim borbama, snovima, željama i zanosima....

Blogosfera je i način otkrivanja sebe. Nad mnogim sam se svojim tekstovima a pogotovo pjesmama sama zamislila, pročitala ih više puta i pomislila..." to sam stvarno napisala ja?"
Tek tada, onako napisano...izgledalo je nekako stvarnije. Svaki moj strah, san, tuga, radost, zanos, čežnja....dobio je na težini, na dubini....postao je opipljiv.
Ovdje u interakciji, u odnosima s ljudima ,spoznajemo sebe, upoznajemo sebe, dolazimo do onoga što jesmo, otkrivamo što definitivno ne želimo i što jesu naše stvarne želje...snovi...
Koliko je ovo iskren svijet? ...ljudi se često pitaju....
Mislim da definitivno ovdje nemamo apsolutno nikakve koristi od laskanja nekome, laganja, divljenja , predstavljanja kao netko tko nismo i zbog toga mislim da je ovo uistinu iskren svijet, ovaj naš mali svemir u kojem možemo biti svoji, takvi kakvi smo, bez tajni, cenzure, zadrške, postavljanja granica....
Imamo potpunu slobodu izraziti se na način koji nam najbolje odgovara.

Svoje blog-prijatelje, mada i dalje volim pogled, dodir i miris.....zaista smatram stvarnim prijateljima.Radujem se svakom njihovom uspjehu, osmjehujem se svakom njihovom napretku, veseli me kada vidim da ne odustaju, da se bore sa životom, plačem s njima kada tuguju i zaista bi ih voljela zagrliti kada su usamljeni. Mislim da je to jako opipljivo, stvarno, prožeto životom...

Lijepo je da smo tu...jedni za druge.U ovom našem malom svemiru kojeg bojamo svojim bojama i gdje nekako postajemo ...jedno....a to i jesmo....ljudi, sa svim onim što čini čovjeka.
Zagrljaj i pusa svima...

- 22:42 -

Komentari (56) - Isprintaj - #

petak, 17.06.2011.

Ovisna...

Ja sam nekako oduvijek bila ta koja je jednostavno morala vjerovati u bajke do zadnjeg daha.....i ja sam ta koja je uvijek i vjerojatno zauvijek zaljubljena u apsolute i ideale. I koliko god se opirala i lomila između sna i jave, između zanosa i prizemljenja, ja jednostavno moram biti zaljubljena u ideju....o ljubavi, slobodi, ljudskoj dobroti, iskrenosti.I uvijek ću unatoč svemu biti zaljubljena u zanose, snove, čežnje ...

I bez obzira na sve što sam doživjela što se tiče ljubavi, i dalje sam zaljubljena u čaroliju ....u taj magičan i neopisiv osjećaj, u mahnitost i bezglavu vrtnju.
Ovisna sam o tom plesu koji me vuče i ja jednostavno....plešem....život. I ovisna sam o duginim bojama i sjaju...onom čistom i nevinom...
Na neki čudan način zaljubljena sam i u sjetu i blues koji je valjda jednostavno dio mene.Odlučujem ne opirati se tome.
Zaljubljena sam u magiju trenutka u kojem staje vrijeme i u rječitu šutnju od koje staje dah...
Zaljubljena sam i u život i znam da me i on voli.....bez obzira na sve...
Zaljubljena sam i u toliko prekrasnih mogućnosti, u njegovu divlju nepredvidivost ,strastvene uzlete i strmoglave padove.
Zaljubljena sam i u svoju svijetlu i onu drugu...mračnu stranu...jer znam da sam sve to ja....
Čak volim i sve svoje tuge raznih nijansi jer znam da sam zbog njih jača i hrabrija. Znam da sam zbog njih dobila svoja krila...
Volim i svoje samoće, jer me dovode do prekrasnih svjetova u meni, do dimenzija za koje nisam prije znala...

I očito sam ovisnik o zaljubljenosti u bajku, kakav god bio njen ishod.Vjerojatno sam teški ovisnik i moja droga su ideje, ljubav, zanosi, snovi....Poput začaranosti i magije...
Skidanje bi vjerojatno bilo bezuspješno....zato neću niti pokušavati. Liječenje ne postoji .
Predajem se....do zadnjeg svog daha...

- 00:35 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2011.

Vječne tuge mojih noći

Postoje one neke tuge
vječne , bezvremenske...
vidljive u dječjim noćima
i snovima,
kao i sanjivim jutrima...

I nisu nikada izrečene...
bar do kraja...
jer takve riječi ne postoje
ili ih suze sakrivaju,
a noći tješe i iscjeljuju,
dok sanjaju nedokučivo...

I gledam ih...
upijam svaki njihov dah,
jer trebam svaki njihov osmijeh
udah i izdah...
baš onaj noćni...nevidljiv drugima...
i pomalo se bojim tog odraza
u njima....
i da li će se slomiti
u komadiće?

Postoje dva bića...
blizu mene
od kojih skrivam sve svoje krhotine
i na koljenima brišem sve svoje suze...
potajice....

A negdje pred jutro...
u izmaglici snova
okupana onim neizrečenim riječima...
i njihovim mirisima
sjetim se ponekad ...
i još te sanjam jutrima
i pitam se...
da li se pitaš ikada
o snovima , čežnjama
i tugama...
dva bića koja snivaju?

Za Luciju i Doru....moje dvije najsjajnije zvijezde......

- 23:26 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2011.

Samodopadljivost samotnih žudnji

I ne...
ne želim strastvena uvjeravanja,
niti misaona vođenja ljubavi,
promišljanja i analiziranja
da je tako...
kako želiš da bude...

Moje čežnje su samotne...
plaču u bljeskovima
koje vidim samo ja,
moje žudnje su siluete
koje igraju samo moju igru...

I ne...
ne tražim niti razumijevanje
za sve moje zanose,
bezgranično široke palete boja
privlačnost mojih staklastih nemira
i razigranost dječje igre mojih sjena...

Moje sjene su fluidi
koje ne možeš osjetiti,
to su vrišteći impulsi...
samodopadni,
magično privlačni
i nepovratno zaljubljeni
u mene...

A ja ih volim
i proklinjem...
bježim od njih
i trčim im u zagrljaj...
predajem im se
i lomim se
u svakom njihovom titraju...

- 23:37 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2011.

Moj prvi blog rođendan

I eto....proletilo je. Godina dana koja je nadasve bila intenzivna, burna, sjetna, tužna, radosna, oslobađajuća....katarzična. Kada me je moja draga prijateljica prije godinu dana nagovarala da počnem pisati blog, bila sam pomalo skeptična. Mislila sam....šta reći, kada sam prazna, bez teksta često puta na sve što mi se dešavalo.Rekla je između ostalog...." dirnut ćeš mnoga srca...." Zahvalna sam joj sada što me nagovorila. Riječi su dolazile same....tekstovi.....pjesme...Mnogi su ovdje prošli sa mnom i moj teški razvod, borbu sa sobom i svojim osjećajima gubitka, tuge, boli.....borbu sa traženjem posla, otkrivanje života u jednini....ljepotu vraćanja sebi i svojim novim dimenzijama, svojim mislima....Moram priznati da sam se ogolila ovdje, skidala sve svoje slojeve, plakala i smijala se, liječila se i osjetila da živim....punim plućima...

Da, bila je to zaista burna godina, jedna od najburnijih u mom životu.Mnogo divnih ljudi je putem bloga ušlo u moj život i zahvalna sam na tome.Nadam se da ću neke od njih jednom i upoznati.Mnoge njihove riječi su mi bile podrška, utjeha ali i okidači....u mojim fazama samosažaljenja i možda ponekad i očaja.Ipak, nastojala sam uvijek zadržati pozitivan stav i voljeti ovaj život, zavoljeti sebe...i nanovo se naći.Volim život unatoč svemu....volim njegovu nepredvidivost, izazove koje nam daje da bi učili.....da bi otkrili svoj jedinstveni put.....mislim da ga otkrivam....

Hvala od srca svima koji me čitaju...i koje ja čitam....vaše riječi mi oduvijek puno znače. Osjećam vas, bez obzira na ovu virtualnu prepreku.....
Jer nekako u zadnje vrijeme sve više si postavljam pitanje o ovoj našoj blogosferi....da li je to iluzija ili realnost?
I mislim sve više da ja odgovor ovo drugo.Tu smo nekako svoji, iskreni, bez zadrške, tajni, cenzure......
Hvala vam....što ste tu....
Pusa svima.....

- 13:49 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2011.

Jutra sa mirisom limuna

Možeš li....
kročiti iz svoje uljuljkane stvarnosti
iz iluzornog privida
sigurnih valova
i odbaciti percepciju
crno-bijelog svijeta?

Želiš li skočiti
otvorenih očiju
bez padobrana sumnji,
kalkulacija i preispitivanja
sebe i mene?

Jesi li spreman riskirati,
uzeti karte
i samo igrati....
bez straha od ishoda,
bez očekivanja
i misaonih avantura?

Možeš li izazvati
sve protivnike u sebi
poigrati se njima,
kao što ja izazivam
sve svoje strahove
sumnje i zanose?

Usuđuješ li se
gledati me...
vidjeti moje sivilo
kao i dugine boje,
sve moje sjene...
kao i blješteće trenutke?
,

I da li zaista želiš
svježinu početka,
izazov i igru,
nekih rječitih pogleda i šutnji
u jutrima sa mirisom limuna...