Postoje one neke tuge
vječne , bezvremenske...
vidljive u dječjim noćima
i snovima,
kao i sanjivim jutrima...
I nisu nikada izrečene...
bar do kraja...
jer takve riječi ne postoje
ili ih suze sakrivaju,
a noći tješe i iscjeljuju,
dok sanjaju nedokučivo...
I gledam ih...
upijam svaki njihov dah,
jer trebam svaki njihov osmijeh
udah i izdah...
baš onaj noćni...nevidljiv drugima...
i pomalo se bojim tog odraza
u njima....
i da li će se slomiti
u komadiće?
Postoje dva bića...
blizu mene
od kojih skrivam sve svoje krhotine
i na koljenima brišem sve svoje suze...
potajice....
A negdje pred jutro...
u izmaglici snova
okupana onim neizrečenim riječima...
i njihovim mirisima
sjetim se ponekad ...
i još te sanjam jutrima
i pitam se...
da li se pitaš ikada
o snovima , čežnjama
i tugama...
dva bića koja snivaju?
Za Luciju i Doru....moje dvije najsjajnije zvijezde......
Post je objavljen 13.06.2011. u 23:26 sati.