U samom početku pisanja mog bloga bila sam dosta skeptična prema ovakvoj vrsti komunikacije. Virtuala mi nikada nije posebno ležala, uvijek su mi nekako trebali pogled, dodir, gesta, govor tijela. Što mogu dobiti od komunikacije sa potpunim strancima, nikada viđenim ili oni od mene? Iskrenost, konstruktivnu kritiku, riječi koje će mi biti svojevrsni okidači i natjerati me na razmišljanje, utjehu, podršku? Kakav je to svijet, ta blogosfera, stvaran ili puka iluzija koja nam služi kao utjeha ili možda bijeg od stvarnosti koja često puta i nije baš lijepa?
Sada, nakon dosta vremena ovdje, nakon toliko svojih ogoljenja na stranicama ovog bloga, nakon mnogo emocija koje sam ostavila ovdje gdje sam i plakala i radovala se životu, kao i mnogo sudbina koje sam otkrila, toliko ljudskih priča, tužnih i sretnih, sa sigurnošću mogu reći....blogosfera je nešto doista opipljivo i stvarno, bez obzira na virtualnu prepreku.To su stvarne ljudske sudbine, priče, zaista stvarne boli i tuge, samoće kao i radosti, ljubavi i razočaranja.Za mene su toliko stvarne da nad njima plačem, sa njima se smijem i radujem, zamislim se nad njihovim životnim borbama, snovima, željama i zanosima....
Blogosfera je i način otkrivanja sebe. Nad mnogim sam se svojim tekstovima a pogotovo pjesmama sama zamislila, pročitala ih više puta i pomislila..." to sam stvarno napisala ja?"
Tek tada, onako napisano...izgledalo je nekako stvarnije. Svaki moj strah, san, tuga, radost, zanos, čežnja....dobio je na težini, na dubini....postao je opipljiv.
Ovdje u interakciji, u odnosima s ljudima ,spoznajemo sebe, upoznajemo sebe, dolazimo do onoga što jesmo, otkrivamo što definitivno ne želimo i što jesu naše stvarne želje...snovi...
Koliko je ovo iskren svijet? ...ljudi se često pitaju....
Mislim da definitivno ovdje nemamo apsolutno nikakve koristi od laskanja nekome, laganja, divljenja , predstavljanja kao netko tko nismo i zbog toga mislim da je ovo uistinu iskren svijet, ovaj naš mali svemir u kojem možemo biti svoji, takvi kakvi smo, bez tajni, cenzure, zadrške, postavljanja granica....
Imamo potpunu slobodu izraziti se na način koji nam najbolje odgovara.
Svoje blog-prijatelje, mada i dalje volim pogled, dodir i miris.....zaista smatram stvarnim prijateljima.Radujem se svakom njihovom uspjehu, osmjehujem se svakom njihovom napretku, veseli me kada vidim da ne odustaju, da se bore sa životom, plačem s njima kada tuguju i zaista bi ih voljela zagrliti kada su usamljeni. Mislim da je to jako opipljivo, stvarno, prožeto životom...
Lijepo je da smo tu...jedni za druge.U ovom našem malom svemiru kojeg bojamo svojim bojama i gdje nekako postajemo ...jedno....a to i jesmo....ljudi, sa svim onim što čini čovjeka.
Zagrljaj i pusa svima...
Post je objavljen 21.06.2011. u 22:42 sati.