utorak, 29.03.2011.

Diploma umjesto zastave

Po struci sam odgajatelj predškolske djece iliti teta u vrtiću. Imam diplomu, položen stručni ispit i višegodišnje iskustvo. Vrtić u kojem sam godinama radila je naravno, zbog pohlepe vlasnika i njihovih velikih apetita, otišao u propast, tj. zatvorio se. Završila sam naravno na burzi, kao i mnogi drugi. Približno u isto vrijeme raspao mi se brak, tj. muž je otišao, prekinuo svaki kontakt s djecom i naravno, ne plaća alimentaciju. U beskonačnoj želji da nađem bilo kakav posao, javljala sam se na sve i svašta, od čistačica , spremačica, knjižničarki, preko novinarskih poslova, a naravno i za poslove u struci, kojih baš i nema tako često. Za čistačicu i slično sam prekvalificirana, tj. imam višu školu i ne mogu me primiti, bez obzira na sve razloge , da želim raditi, bilo kakav posao mi treba, jer sam nezaposlena samohrana majka. Odbijenice su samo dolazile. Nisam klonula duhom.Posla u struci baš i nema, a ako nešto i naleti, onda ga daju pripravnicama, mladim curama bez iskustva, kojima mogu davati mizeriju od plaće.Ostali poslovi također , ili imam previše škole ili nađu raznorazne druge razloge.Činjenica da sam samohrana majka dvoje djece, vjerojatno je otežavajuća okolnost, mada bi po svakoj logici stvari, trebala biti prednost u pronalaženju bilo kakvog posla. Vrhunac je bila prijava za popis stanovništva. Niti tamo nije bilo sreće. Da li je moj "loš" rukopis kriv, ili nešto drugo, treće ili peto, ne znam, mada činjenica da netko tko ima završenu jezičnu gimnaziju i višu školu, tko je dugo nezaposlen i samohrani roditelj dvoje djece, ako ta činjenica nije dovoljna da se nekome da šansa da zaradi nešto za svoju djecu, ne znam šta je dovoljno.Nikoga ne potcjenjujem i znam da svakome treba pružiti šansu, i znam sve, baš sve. ali.... I eto, dok se povlačim po institucijama, pokušavajući se izboriti u ime svoje djece za alimentaciju, mada o neučinkovitosti navedenih ne želim niti počinjati, čekam i dalje...i gledam. Gledam u tu svoju diplomu i pitam se.... Šta da radim s njom? Da li da ju uokvirim u neki lijepi okvir i gledam ju, prisjećajući se divnih, idealističnih mladih dana, kada sam mislila da će to biti dovoljno, bar za golu egzistenciju, ako ništa drugo, bar za elementarne potrebe svoje djece....Sjećam se vrlo jasno i bistro tih dana, te slatke dječje naivnosti, vjere u ljude, u život, u pravdu.Prekrasna vremena.Ili da ju objesim na neki štapić i mašem s njom, kao sa zastavom? Na neki nacionalni praznik. Ma ništa , odoh ja u pjesnike. I to boeme. Potražite me u nekom parku.....Pišem. I mašem zastavom moje mladosti, mojih ideala.....

- 13:33 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2011.

Dok sam bojala svoj svemir...

Bili smo nekad dva svemira,
dva zasebna svijeta u jednom,
prožeti istim bojama i željama...
istom vjerom....
istovjetnošću snova...

I u trenu mikrosekunde i
u dahu postojanja,
u vrtlogu sjena na zidovima
i praznina u riječima i mislima
srušio si sve i vratio me ...
u procijep,
u prostoru i vremenu
bez spoznaje o postojanju,
bez mirisa, okusa i zvukova sebe...
bez svemira i svjetova mogućnosti,
samo agonija tupe tuge...

Brisanje, pauza, reset...vraćanje..
duboko disanje...
da ne mislim o ničemu...
da ne osjećam ništa...
da ne čujem glasove
tvog ...našeg svemira...
da ne udišem boje svih onih svjetova mogućnosti...

A onda nenadano i polako
sa svakom tvojom oštrom riječi,
svakom psovkom,
svakim hladnim pogledom nepoznavanja
i gubljenja u prijevodu
poput šamara
krvarenje duše...
nestajanje misli i slika koje sam neizmjerno voljela...

U tom bestežinskom vrtlogu
u mrcvarenju riječi,
koje ne znače ništa
u brisanju misli ,
nečega što ne postoji
vraćala sam se samo svom svemiru...

I poput djeteta koje prvim koracima
gradi svoj svijet,
pomalo u strahu da ne padne...
i padajući mnogo puta
ponovno se uz pokoju suzu diže
učila sam sanjati samo svoje snove
otkrivati samo svoje misli, riječi,
puteve dalje od daljine...

Paleta boja nanošenih kistom istinskih snova,
riječi i misli koje su dobile sasvim novi smisao
sa značenjem novog puta...
zahvalnost na boli koja je bojala moj svemir...
oslobađanje krikova koji su dugo čekali...
da vrisnu...izađu...

Preobraženje ...
oslobođenje...
poput katarze
poput sna u snu...
stotine najljepših leptira
koje sam vidjela
dok sam bojala svoj svemir...
stotine divnih glasova, slika
misli i riječi...
dok sam letjela svojim novim svemirom,
prekrasna igra skrivača
dok sam hvatala svoju jedinstvenu sjenu...

I sve je opet imalo smisla..
i tvoj zasebni svijet
i ona..i vi...
čak i bol oštrih riječi
i tumaranje bez cilja...
i isprepletenost naših misli
i moj neodvojiv svijet

moj ...obojani svemir...

- 21:51 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2011.

Imam sebe

Bila je nekako na dnu...
nije imala ništa ...
od stvari koje ljudima znače nešto..
veliko...moćno...važno...

Trenuci poniranja u sebe
jer to joj je jedino ostalo...i znala je
da ima svoje jedinstvene misli
i svoje posebne slike
i riječi koje privlače
i imala je sebe...cijelu,
potpunu
beskompromisnu prema svijetu...

I u proljeću koje je prilazilo polako
nekako oklijevajući...
poput zaljubljenih
onih od negdje šesnaest...
pronalazila je krhotine
poput stakla...krhotine sebe...
ljepše nego ikad prije...

I poput mozaika ih je slagala...
nekad s tugom
sjetom ili nostalgijom...
ponekad s okusima koji su bili podsjetnik
na neka vremena koja je željela zaboraviti
ali vraćala su se na početak...
poput gramofonske ploče...

podsjetnik pred jutro...u slatkoći snenog pogleda...
koji se nije mogao baciti, zaboraviti, polomiti...
jer...miris mu se još osjećao u noćima...

ponekad s laganom radošću postojanja
sada...i ovdje...
i ljubavlju prema svojoj jednini
i slobodi...
i svojim riječima, slikama i mislima...

i slagala je ladice u srcu
i umu...zatvarala kutije sjećanja
uz pokoju suzu...
ali i osmijeh zatvaranja kruga
dovršavanja cjeline
i početka novog...

pritisak na pauzu...
i duboki udah...i izdah
mahnito otpuštanje
i prepuštanje nekom novom svijetu...

jer znala je da je to samo jedan
od bezbroj mogućih života
koji možda nije bio istinit...
ali bio je iskren za nju...
njena istina...

I nakon dugo vremena i
nakon bolnih krikova
rađanja novog života...
znala je da ima ono najdragocjenije...
sebe...

..

- 00:14 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2011.

Samo postojim

Ja samo postojim
i idem...težim ljubavi,
bez obzira da li ju našla...
i idem...težim dobroti,
bez obzira što ju baš ne vidim ...
oko sebe...

ali vidim svoj put,
svoju težnju, nekoj dobroti...
i nekoj ljubavi
i nekoj istini...
koliko god me uvjeravali
da nema smisla...

ali u sjenama noći,
sve dobiva smisao
i svrhu
i cilj
i obožavam to lelujanje
besano, insomnično,
nemogućnost stajanja
ovdje sa svima njima...

i njegovo hotimično pretvaranje
i izbjegavanje nečega
što nema potrebe da je izbjegnuto
jer sve znam...
i on zna...
i čar je u tome...

bez pretvaranja
okolišanja,
unatoč njegovom prepuštanju apatiji
i mojim svim oštećenjima
jer mrlje, tragovi, rupe, dijelovi...
tu su...
da li se mogu složiti?
obojati?
presložiti?
bez posljedica...

ali volim taj neki zvuk...
ili bez zvuka...
kada jednostavno...
samo postojim
takva kakva sam...
bez obzira na sve...i svakog...
bilo koga...

i neki titraji i odbljesci,
dok plešem
i pjevam
dok odzvanja moj glas
kao da je tuđi...

ali osjećam pitanje,
u njenim očima...
na koja ne znam odgovor,
i znam da traži spas...u meni...
a ne znam da li sam dostojna...

rekao je da sam divna
ali...loša za sebe,
i da se ne volim dovoljno
koliko bi trebala...

ali pogled...
u biće koje sam stvorila
dovoljan je razlog...
da me vrtnja...
ne ošteti...
ne umori...
da ne izgorim...
iako želim....ponekad jako...

i sjećanje...na dan
njenog dolaska na svijet
i ushićenja...
kakvog nikada više ne osjetih...
suza....od života, od radosti postojanja
svojeg
i njenog....

a sada...
poput srodnih duša
pričamo...
i pjevamo...
i plešemo život zajedno...
i plačemo...i smijemo se...
i u tišini noći sanjamo zajedno
poput dvije duše
spojene u jedno...

Za Luciju...volim te....

..

..

- 23:00 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 05.03.2011.

Bestjelesni pad s oblaka

Sudaranje oblaka...
čežnje i zanosa
i oblaka realnosti,
stvorenog od dječjih suza.
njihovog mirisa prolaznosti,
bolnog nedostajanja,
i neimanja ljubavi
od onoga koga nema.

I moj zanos kojeg sam skrivala
ispod paučinaste koprene života
i ta materijalizirana bol
opipljiva i stvarna,
tamo gdje kažu da je duša
zbog dvije djevojčice koje su plesale svoj život.

I vukle me prostranstvima igre...
a ja sam se gubila u njihovim očima
i u nekim neizgovorenim riječima
koje nisu rekle
ali sam ih dobro čula.

I to sudaranje
i tupi, strmoglavi pad
uslijed traženja i balansiranja
između dva svijeta.

I neko nerazumijevanje u riječima
u razumijevanju sa njim...
i kao izgubljeni u prijevodu
iz misli... u riječi
koje bi trebale nešto značiti
ili ne moraju,
jer su samo riječi,
ništa više...

Čežnja za onim oblakom
kojeg sam tako dobro tajila
i skrivala u snu,
i kada sam znala da je sudar neizbježan
i blizu.... sve bliže...

I taj trenutak otriježnjenja i...
prizemljenja
proizazvan jednim duboko plavim očima
i ponekom suzom, riječima u snu,
sjećanjima...sjenama u tišini noći...

Veo od sna,
onaj slatko lepršavi osjećaj pred buđenje
kada sve ima miris po mekoći i slobodi...
i slatki nemir novoga početka,
otvaranje vrata od tisuću mogućnosti
i stotinu prilika.

Prilika...
za vraćanje na onaj oblak
meki i lepršavi,
poput kose koja leprša na vjetru,
poput najiskrenije tišine spoznate
jedne duge, glasne noći.

Odjednom ...
utonuh u njega
u moj oblak zanosa i čežnje,
zbog daha jedne djevojčice,
u riječima izgovorenim
u najplavijim očima što postoje...

- 21:58 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2011.

Ljuljanje na oblacima zanosa

Titraji, iskre...
impulsi radosti,
potpuno iznenada i
sasvim nepozvano
ali do srži potrebno
da ublaži bol i vrati ushit.

Neki strah od pretjerane čežnje
i bojazan da ne pobjegne
taj zanos i ljuljanje na oblacima...
da nestane u trenutku
sa novim buđenjem.

Grčevito ga držeći,
tajeći od drugih,
sakrivajući pod jastuk
kao dijete novu igračku
da ne pobjegne
prebrzo...

znala je ipak ,
da je ta iskra
koliko god trajala
nepobitan trenutak
blještavila sreće.

Nisu bili bitni razlozi
ali je znala
da i on, bez imalo sumnje
jako dobro zna
da joj pomaže u slaganju njene slagarice.

Bez ijedne izgovorene riječi
bez traženja zasluga
bez hvalisanja ili objašnjavanja,
dajući joj potpunu slobodu i
puštajući ju da zaroni u najglasniju tišinu
koju je ikada našla.

Znao je da će se vratiti
kada dovrši svoj put,
zaokruži cjelinu ,
zatvori taj krug
i posluša one najdivnije melodije
svoje tišine, kada doživi najvatrenije bljeskove
svoje nove dimenzije.

Nedostajao joj je ponekad,
ali je uvijek bio tu,
u toj nenametljivoj i tako laganoj prisutnosti
u nekim riječima, pogledu stranca,
osmijehu ili naoko slučajnom dodiru.

Ali ono što joj je poklonio,
sasvim slučajno, nepredvidivo i neočekivano
bila je njena nova dimenzija
otključani svijet gdje je moguće i ono
što nikada prije nije bilo.
pronalaženje duše, za koju je mislila
da je nepovratno izgubljena.

Poklonio joj je ono što je smatrala
da se više nikada neće ponoviti,
ljuljanje na oblacima zanosa.