petak, 18.03.2011.
Imam sebe
Bila je nekako na dnu...
nije imala ništa ...
od stvari koje ljudima znače nešto..
veliko...moćno...važno...
Trenuci poniranja u sebe
jer to joj je jedino ostalo...i znala je
da ima svoje jedinstvene misli
i svoje posebne slike
i riječi koje privlače
i imala je sebe...cijelu,
potpunu
beskompromisnu prema svijetu...
I u proljeću koje je prilazilo polako
nekako oklijevajući...
poput zaljubljenih
onih od negdje šesnaest...
pronalazila je krhotine
poput stakla...krhotine sebe...
ljepše nego ikad prije...
I poput mozaika ih je slagala...
nekad s tugom
sjetom ili nostalgijom...
ponekad s okusima koji su bili podsjetnik
na neka vremena koja je željela zaboraviti
ali vraćala su se na početak...
poput gramofonske ploče...
podsjetnik pred jutro...u slatkoći snenog pogleda...
koji se nije mogao baciti, zaboraviti, polomiti...
jer...miris mu se još osjećao u noćima...
ponekad s laganom radošću postojanja
sada...i ovdje...
i ljubavlju prema svojoj jednini
i slobodi...
i svojim riječima, slikama i mislima...
i slagala je ladice u srcu
i umu...zatvarala kutije sjećanja
uz pokoju suzu...
ali i osmijeh zatvaranja kruga
dovršavanja cjeline
i početka novog...
pritisak na pauzu...
i duboki udah...i izdah
mahnito otpuštanje
i prepuštanje nekom novom svijetu...
jer znala je da je to samo jedan
od bezbroj mogućih života
koji možda nije bio istinit...
ali bio je iskren za nju...
njena istina...
I nakon dugo vremena i
nakon bolnih krikova
rađanja novog života...
znala je da ima ono najdragocjenije...
sebe...
..
- 00:14 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
