petak, 25.02.2011.

Čipkasta krinka laži

I maske su pale,
lijepo umotane laži
obavijene čipkom, svilom, baršunom...
postale su stvarnost nekog iskrivljenog života
u sjeni gorčine i tuge.

i sve je odjednom postalo kristalno jasno
život poput kaleidoskopa
koji je davao iluziju nekog paralelnog života
kakav je željela a nije nikada imala.

i pitala se u vrtoglavoj spoznaji,
o lažnoj prošlosti
koja ju je šamarala bez milosti
i oduzimala dah
a sjećanja su bljeskala poput vatrometa nimalo lijepog.

bezbroj pitanja...bez ijednog opipljivog dokaza
o prošlosti koja ju je vukla najsurovijim stazama tame
mučeći njen um,
trgajući njeno srce
lomeći život u tisuću dijelova.

igra pod svjetlima života
kojoj nije bilo kraja ,
nedodirljivo nastojanje da se bar nešto dokaže stvarnim
da se dodirne, čuje, pokaže na neki način
da je imalo smisla
makar za nju...

i odjednom bljesak u nekoj pahulji ili kapi kiše
transformacija duše , odmak...
i pitanje
što je uistinu važno?

čipkasta krinka laži, tako nježna, meka
a opet hladna, neumoljiva, nemilosrdna,
bila je samo most kojeg je trebala prijeći
da dođe do mjesta
gdje se nalazi sada

da dođe do riječi, misli, istine,
obavijene dječjim osmijehom, bojama leptira
mirisom vjetra, rose i
zvukovima nekih nestvarnih svjetova
baršunastih i svilenih.

- 22:26 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 18.02.2011.

Pod baldahinom djetinjih snova

I vidim ju opet ...
i osjećam njen dah
one davno zaboravljene djevojčice
u lepršavoj haljinici, na livadi punoj cvijeća
i nešto me neizdrživo vuče
da krenem za njom... da udahnem njen miris...

i pomalo joj zavideći
na količini snova , slobodi vjetra
i beskompromisnoj vjeri da će sve biti baš onako
kako treba biti...

osjećaj sigurnosti, pripadanja
poput poljupca majke za laku noć...
poput onoga osjećaja slobode kada se djeca
vrte u krug do potpune iznemoglosti
do nekog bestjelesnog stanja
i gubitka osjećaja
za vrijeme i mjesto

i vraćam se prevarenim snovima
i poput izdajice
molim ih za oprost
u nadi...da će shvatiti...

vraćam se u prošlost
u svrhu budućnosti
i molim djevojčicu za još jednu šansu
i dajem joj zavjet
da ju neću razočarati...

beskompromisno obećanje
prepuno mogućnosti
otvoreno...bez granica, uvjeta, konačnih definicija
bez garancije...ali sa bezgraničnom vjerom
vjerom u nju

odgovara mi osmijehom
punim povjerenja,
dok se vrti u krug
i zove me, zove
da pođem s njom

u svijet bez ograničenja
pomalo lebdeći, tajnovit, čaroban
svijet moje duše
i mog istinskog puta

potpuno sigurna u sve što mi govori,
primam ju za ruku i
dajem joj da me vodi
vjerujući joj svaku njenu riječ
svaku njenu istinu...o životu
o snovima,
željama i putevima.

potrčala je uz neke divne melodije,
mirisi koji su je okruživali su bili posebni,
trava je imala nadnaravnu boju
a okusi istančaniji nego ikada.

Znala sam tada da je jedino bitno
kročiti za njom,
ići...i samo ići
bez kočnica
i gledanja unazad.

bio je to trenutak neizmjerne sreće
zbog jedne djevojčice
zaboravljene
i ponovno nađene
na nekoj cjetnoj livadi
u krugu divljeg vrtloga
pod baldahinom djetinjih snova

snova stvarnijih od svega oko mene
možda prevarenih...ali ipak nađenih
i oslobađajućih
nađenih u jednoj vrtnji,
u nježnoj dječjoj ruci
djevojčice u lepršavoj haljini.

- 22:39 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.02.2011.

Snježnoplavi blues moje sjete

Slušali smo blues
i pričali o smislu života
o stotinama pitanja koja vrište...a odgovora nema
i kako smo slični...
i mrzimo laž
i pohlepu i lažne ljude
i volimo Floyde ...
i čekali smo jutra
sa mirisom rose i okusom rastanka
uz čarobno šuškanje gramofonskih ploča...
Povezanost...bliskost
nikada prestala...
a bili smo djeca
i šetali parkovima u jesen
i trčali po kiši...obavijeni dimom i riječima i uljuljkani u snove
i...
.
i prošle su godine...previše godina
i nismo znali jedno za drugo...mada negdje duboko
zatvoreno
zakopano
tražili smo se...u maglama i istim onim kišama
i u slatkom šuškanju ploča...
i poput čarolije...
našli se ..slučajno
mada ne vjerujem u slučajnosti
a on se deklarirao kao skeptik
koji ne vjeruje u čaroliju...
samo u realnost i dokazive stvari

i nastavili smo tamo gdje smo stali
bez protoka vremena
bez distance
bez neugodne šutnje
ili dosadne tišine.
bez tajni...

i pričali smo puno...o svemu
bez tajni, zadrške, cenzure
i sanjali svoje snove
razumjeli se mislima
i pogledom
i grlili osmijehom.

i sjećao se svega
svih mojih riječi
i pitao me jesam li se promijenila...
i što osjećam kada sam sama
u mraku ...sa svojim mislima
jesam li ona ista...kad sklopim kapke
i čudili smo se...i smijali puno, do suza...

mada smo nekako znali...
i čitali između redova
i vidjeli ono neizgovoreno, sjetno
...jer okolnosti su bile takve
i nije bilo vrijeme.

i poput nekog prešutnog dogovora
obećanja ili zavjeta
u kojem nisu bile potrebne riječi
niti prisege
jer smo znali...
da je ovdje i sada
jedino što je važno
i što nam treba da se osjetimo potpuno
i sigurno i pripadajuće
i voljeno
bez garancije da će sutra biti tako
jer...znali smo
da je ljepota u nepredvidivosti
i da je samo trenutak bitan
prekrasan trenutak u vremenu
gdje ne postoji vrijeme niti mjesto

jer...bili smo svoji...i to je jedino bilo bitno...
trenutak kada smo slušali onaj snježnoplavi blues
i pričali pogledima
čitali si misli i grlili se riječima.

- 22:56 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2011.

Demonska krila duginih boja

Govorio joj je da je negativna
i da oko nje lete sivi demoni
i palio je stotine svijeća
da ih otjera...
testirao je njene misli
i kontrolirao njene želje...
manipulirao emocijama i
izbrisao boje.
Istrgnuo je njena krila i bacio je u ništavilo...
Ugušena, zavezana, zapetljana u tom začaranom krugu
tražila je svoje boje i pitala se...
koje su boje moja krila?
To nije bila ona već produkt njegovih težnji.
Njegovo ogledalo...
Kada je otišao nije bilo mirisa, niti boja
okusa, niti demona sivih boja...
Nemir u tijelu, krik i bol novog rođenja...
želja za onom zaboravljenom djevojčicom
i za duginim bojama
i krilima
i slobodom.
A onda se pojavio on i rekao da je njihov susret karmički
mada ona nije baš vjerovala u karmu i te stvari...
vjerovala je u život,
a njena krila su se pojavila
i boje su bile sve jače...

i rekao je da ju je čekao cijeli život
i da prilika dođe i prođe.
Rekao je da zrači....duginim bojama.
Ali krila su bila jača od svega
i postojanje u jednini
koja joj je bila sve draža...
življenje u slobodi
i otkrivanju novog svijeta
i morala je...jednostavno je morala
potražiti sebe
unatoč svemu
usprkos mirisima i okusima koji su se pojavili intenzivniji nego ikad
unatoč glazbi
i sudbonosnom susretu koji se možda više nikada ne bude dogodio...
Sloboda...u pronalaženju sebe
svoje biti
svojih boja.
Podigla je demonska krila duginih boja
i bila je ona
više nego ikada...slobodna od svih sivih tereta...

- 22:10 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2011.

Duhovi prošlosti

I odjednom ....poneki okus, miris, pomalo zastrašujuć osjećaj prisutnosti u mojoj sobi, u rem fazi, pred san.
I miris cvijeća za prošlo Valentinovo, koje je imalo zaista neobičan miris, slatkaste izdaje i gorko-tužne prevare ...
sa lažnim riječima i osmijehom...
i neki dugi noćni razgovori o nama, dok smo bili mi
prepuni nade i konačnosti i uvjerenosti
i poneka slika sa mirisom sjete...
i pjesme koje sam napisala
dok sam bila neka druga , kao u prošlom životu...
i onaj krik i vrisak uslijed potpune ravnodušnosti
kada si rekao da si pragmatičar a ja sanjar, romantičar
mada sve što si kasnije napravio, nije bilo uopće razumno ni pragmatično
i ti duhovi koji su prisutni pogotovo noću...
sa svojim zvukovima, specifičnim, svojstvenim...
ti mirisi cvijeća koje kao da mi se smije
i svijeća koje su gorjele noćima, kao primjer predanosti nekom tvom bogu
i dodir djece
i zagrljaji svih mjesta na kojima smo zajedno bili
svih razgovora gdje smo se takmičili u argumentiranju
za i protiv...
i moja energija koja ti je smetala
moja intuicija, jer uvijek sam znala...
moja ljubav prema istini i životu...
i neljubav prema novcu...i nekoj ideologiji o samoostvarenju....
duhovi....prisutnost jača od svega...
i osjećaj kada se budim
kada nisam sigurna da li sam sanjala
mada znam da nisam...ali nekako nestvarno
nikada shvaćeno
objašnjeno
argumentirano
nije bilo.
.

- 21:47 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 05.02.2011.

Posljednji hipiji

Inspirirana najavom za film Kosa, kojeg sam gledala nekih dvadesetak puta i pogledat ću ga opet, prisjećam se kada sam ga gledala prvi put sa svojom mamom.Bila sam klinka i doživjela jednu od prvih revolucija...od glazbe, sadržaja, pa naravno do poruke filma...sjećam se čak i feelinga poslije gledanja.Ovog puta, pogledat ću ga zajedno sa svojom kćeri, koja je otprilike istih godina kao ja kada sam ga prvi put gledala. Razmišljam o hipijima....ne samo vezano uz glazbu, način života, već više kroz bunt prema stvarima koje nisu ispravne, koje su lažne, licemjerne, kroz ideale u koje su vjerovali, mir ljubav, sloboda....Bunt....ta riječ kao da je izgubila svaki smisao, pravo značenje, ne govorim o velikim revolucijama, već o ravnodušnosti koja nas okružuje, s kojom se stapamo, u kojoj smo izgubljeni i kao da nemamo snage, hrabrosti, želje ili volje, poduzeti išta.Ne moraju to biti velike stvari....svakodnevno smo okruženi i nailazimo na situacije koje zatijevaju bar onaj mali tračak bunta, prosvjeda, strasti da se nešto promjeni ....gdje je nestala ta strast? Gdje su nestali ideali, beskompromisna vjera u istinu, ljubav, slobodu, mir, dobrotu? Da li su ih potpuno potisnuli i zamijenili novac, pohlepa, moć, egoizam, ravnodušnost? I sama često o sebi mislim da sam idealista-utopista i nekako....rijetki su ljudi za koje mogu reći da imaju ideale i da bez obzira na sve ruku pod ruku sa svojim idealima kroče kroz život.Neprocjenjivi su za mene, poput bisera se izdvajaju u masi, osjetimo ih jer zrače, svijetle kao zvijezde koje nas vode.... Da li su to posljednji hipiji, ljudi koji zrače ljubavlju, koji potiču druge , koji vjeruju da još ima nade, koji vas navode na razmišljanje o sebi samom, o potpunom i ispunjenom životu, u kojem vjeruješ i živiš ono u što vjeruješ?Da...mislim da ih možete prepoznati po tome, znat ćete kada ih upoznate, imaju strast za životom, za promjenom, ne uklapaju se u masu, možda će ih neki nazvati izgubljenim dušama, budalama ili naivcima. Ali oni ne mogu drugačije, to je njihov jedini pravi i istinski put.To su ljudi koji vole život, koji znaju što znači životna radost, radost zbog same spoznaje da nam je dan najveći dar...život. A s njim i stotine mogućnosti kako ispunjeno živjeti ovaj život, kako voljeti potpuno iz sveg srca, kako pomoći nekome tko doista treba pomoć.Njihov put je dosta usamljen, ali za njih jednostavno ne postoji bilo koji drugi put. Posljednji hipiji....ima li ih više puno, ili ih je toliko malo da su neprocjenjivi u svojoj jedinstvenosti i rijetkosti?