I maske su pale,
lijepo umotane laži
obavijene čipkom, svilom, baršunom...
postale su stvarnost nekog iskrivljenog života
u sjeni gorčine i tuge.
i sve je odjednom postalo kristalno jasno
život poput kaleidoskopa
koji je davao iluziju nekog paralelnog života
kakav je željela a nije nikada imala.
i pitala se u vrtoglavoj spoznaji,
o lažnoj prošlosti
koja ju je šamarala bez milosti
i oduzimala dah
a sjećanja su bljeskala poput vatrometa nimalo lijepog.
bezbroj pitanja...bez ijednog opipljivog dokaza
o prošlosti koja ju je vukla najsurovijim stazama tame
mučeći njen um,
trgajući njeno srce
lomeći život u tisuću dijelova.
igra pod svjetlima života
kojoj nije bilo kraja ,
nedodirljivo nastojanje da se bar nešto dokaže stvarnim
da se dodirne, čuje, pokaže na neki način
da je imalo smisla
makar za nju...
i odjednom bljesak u nekoj pahulji ili kapi kiše
transformacija duše , odmak...
i pitanje
što je uistinu važno?
čipkasta krinka laži, tako nježna, meka
a opet hladna, neumoljiva, nemilosrdna,
bila je samo most kojeg je trebala prijeći
da dođe do mjesta
gdje se nalazi sada
da dođe do riječi, misli, istine,
obavijene dječjim osmijehom, bojama leptira
mirisom vjetra, rose i
zvukovima nekih nestvarnih svjetova
baršunastih i svilenih.
Post je objavljen 25.02.2011. u 22:26 sati.